Premda su se na obalama Omana zadržali samo 140 godina, dvije portugalske utvrde i danas podsjećaju na to vrijeme. Grad se nije puno promijenio od svojih početaka, pa i danas možete vidjeti istu, elegantnu vizuru. Za razliku od obližnjeg Dubaija ili Dohe, ovdje je rijetko koja zgrada viša od tri kata. Sve su građene u tradicionalnom stilu i obojene bijelom bojom, s laganim bež tonovima. Sultan Qaboos bin Sa’id koji vodi Oman već 40 godina, odredio je striktnu politiku gradnje. Njegova službena palača Al Alam, nalazi se u starom dijelu grada, uz obalu, nedaleko od spomenutih portugalskih utvrda, a okružena je prekrasnim vrtovima.
Kahva zauzima posebno mjesto u omanskom društvu. Miris kardamonom aromatizirane kave briše sve prepreke među ljudima i jača njihovu povezanost.
Sultanovo uređenje zemlje
Iako sultan koji je prešao 70. godinu nema nasljednika, pitanja vezana uz njegov život politički su nekorektna. Zato se ne zna kada boravi u svojoj palači, a kad je na nekom drugom mjestu, niti gdje se u kojem trenutku nalazi. On je apsolutni vladar zemlje, ministar obrane, ministar financija i ministar religije. Način na koji je uredio zemlju, u kojoj su pripadnici različitih plemenskih skupina bili zavađeni zbog borbe za vlast, zaslužuje istinsko divljenje. Narod ga voli, a svake se godine 18.11., uz veliko nacionalno slavlje, obilježava njegov rođendan. Sultan je osigurao svojoj zemlji mir i stabilnost. Plin i voda dovedeni su do najudaljenijih sela, a organiziran je i prijevoz djece u školu, čak i u najzabačenijim područjima. Sultanova politika je politika mira i razumijevanja, a u vrućem loncu bliskoistočnih sukoba uspio je zadržati neutralnost i ostati po strani. Pitanje njegova nasljednika stoga je važna tema. Sultan je ostavio pismo u kojem je naveo ime svog nasljednika, no to će se pismo otvoriti jedino ako se obitelj 3 dana poslije njegove smrti ne uspije dogovoriti tko će ga zamijeniti na čelu zemlje.
Bait Al Zubair
Nedaleko od sultanove palače, pored ulaznih vrata u stari dio grada, nalazi se Bait Al Zubair. Riječ je o malom muzeju koji može poslužiti kao kratak uvod u povijest i razvoj Omana. Krenete li uz obalu u pravcu sjevera, naći ćete se u četvrti Muttraha i na dugačkoj šetnici Corniche. Uz obalu je usidrena sultanova jahta, a među ostale morske ljepotane ponekad zaluta i tradicionalni brod dhow. Preko puta obale nalazi se Muttrahsouk, tipičan arapski bazar na kojem je cjenkanje dio tradicije. U brojnim trgovinama prodaje se sve i svašta – od suvenira u glavnom dijelu bazara do pašmina i rukotvorina, začina i tamjana te raznih potrepština za kućanstvo. Tamjan se prodaje posvuda, a njegova ljekovitost i korist stalno se naglašavaju.
Riblja tržnica
Nedaleko od Cornichea i bazara nalazi se tradicionalna riblja tržnica orijentalnog izgleda i šarma. Krajem 2017. završena je gradnja nove, velike tržnica. Riba se dovozi svakog jutra prije zore, a prodaju se najrazličitije vrste: tuna, lignje, škampi, kraljevske skuše… Golemi primjerci svježe ribe djeluju primamljivo i osiguravaju ukusan ručak. Dok sa smiješkom promatrate uskomešano pregovaranje kupaca i trgovaca, vidjet ćete i radnike koji sa strane užurbano čiste i trančiraju kupljenu ribu. Na ulazu u tržnicu ponekad sjedi gospodin koji će vam ponuditi omansku kavu. Ako ga vidite, nemojte se ustručavati i popijte barem gutljaj jer je i to dio tradicionalnog šarma ove tržnice.
Kraljevska opera
Središte omanske kulturne scene i glazbene umjetnosti predstavlja Kraljevska opera, također građena prema sultanovim uputama. Njezino zdanje odiše jedinstvenim stilom moderne omanske arhitekture. U njoj se nalazi koncertna dvorana, auditorij, umjetnički centar za glazbu, kazalište i operu, a okružuje je lijepo uređen i održavan vrt. Sama koncertna dvorana može primiti 1100 posjetitelja.
Utvrda Nakhal
Nastala je na temeljima građevine iz predislamskog doba, oko kamene litice nepravilnog oblika. Na nekim mjestima stijena je postala sastavni dio utvrde, što se najbolje vidi na kuli na zapadnoj strani utvrde. Korištenje kamene litice kao oslonca, zbog čega nije trebalo graditi temelje, karakteristika je omanskih utvrda. Kule i ulazni dijelovi utvrde nastali su u vrijeme vladavine imama Saida bin Sultana, sredinom 19. stoljeća. U unutrašnjosti se nalazi prigodan muzej sa zanimljivom zbirkom starih pušaka. U njezinim prostorijama možete vidjeti starinski namještaj i rukotvorine te druge predmete iz prošlosti.
Omanske utvrde imale su dobro razrađen obrambeni sustav, što se može vidjeti i u ovoj, kod zaobljenih tornjeva koji su efikasno odbijali topovsku paljbu. U praznine iznad vrata lijevao se kipući med, a vrata sa šiljcima također su služila za odbijanje napadača. Unutar utvrde nalazili su se i bunari koji su osiguravali vodu za vrijeme opsade. S bedema utvrde puca fantastičan pogled na okolicu i staro selo Nakhal, s nasadima palmi od kojih dolazi i njegovo ime (nakhal znači palma). Nedaleko od utvrde nalaze se termalni izvori Ain A’Thawwarah. Premda utvrda Nakhal predstavlja omiljeno izletište i za turiste i za Omance, treba se nakratko zaustaviti i pored termalnih izvora. Odaberite kamen na koji ćete sjesti, umočite noge u toplu vodu i dopustite ribicama da vas masiraju.
Omanske utvrde
Oko 200 km udaljena od Muscata te 40 km od Nizwe, nalazi se oaza Bahla. One se, zajedno s istoimenom utvrdom, od 1987. godine nalazi na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine. Primjer je to srednjovjekovne omanske utvrđene oaze kakve se mogu vidjeti diljem Omana. Lokalno stanovništvo pod vodstvom vladajućih struktura organiziralo je ovo utvrđeno područje koje im je pružalo zaštitu od eventualnog prodora neprijatelja. Budući da je poljoprivreda bila osnovna gospodarska grana, osim sustava obrane od neprijatelja ovo utvrđeno područje imalo je i sjajno razrađene sustave za dovod vode i navodnjavanje pomoću tzv. afladž bunara i podzemnih kanala. Njima se dovodila voda iz udaljenih izvora, uz upravljanje njihovim sezonskim tokovima. Utvrda spada među najstarije građevine te vrste u Omanu. Okružena je ostacima zidina dugih 12 km, unutar kojih se nalazilo utvrđeno naselje s nastambama za stanovanje te središnjim trgom i bazarom na kojem se odvijala trgovina. U sklopu utvrde nalazio se i spomenuti podzemni sustav navodnjavanja (afladž) te mnoštvo palmi.
Većina građevina izgrađena je od opeka, od kojih su neke stare više stotina godina. Obnova utvrde bila je izuzetno skupa i dugotrajna, pa je za javnost otvorena tek nedavno. Utvrda Bahla, s naseljem i zidinama u omanskoj pustinji, duguje svoj razvoj i procvat plemenu Banu Nebhan. Ono je od 12. do 15. stoljeća dominiralo središnjim Omanom i učinilo je svojom prijestolnicom. Žitelji utvrde bili su povezani s ostalim plemenskim skupinama u unutrašnjosti Omana. Bahla je bila centar ibadizma na kojem su omanski imami temeljili svoju vlast, a njegov se utjecaj širio i na druge dijelove Arabije i Afrike.
Dvorac Jabreen
Nedaleko od Bahle nalazi se dvorac Jabreen, masivna trokatna građevina nastala u vrijeme dinastije Al Ya’ruba. Njezinu je gradnju sredinom 17. stoljeća nadzirao sam imam. Kao i na ostalim utvrdama i dvorcima u Omanu, i ovdje prevladavaju karakteristike islamske arhitekture. Dvorac je građen s namjerom da u njemu budu najljepše palače tog vremena. Stoga je posebna pažnja posvećena ukrašavanju. Ističu se brojni kaligrafski natpisi i freske kojima su ukrašeni stropovi te prekrasno izrezbarena drvena vrata. Središtem dvorca prolazio je sustav navodnjavanja Afladž. U dvorcu je živio imam sa svojom obitelji, a za vrijeme rata poslužio mu je kao utočište.
Osim stambene namjene, unutar dvorca nalazilo se i učilište, tako da su brojne sobe korištene za studiranje. Dvije su prostorije posebno zanimljive. Prva je Soba sunca i mjeseca u kojoj je imam primao važne goste na konzultacije i razgovore. Ukrašena je freskama i lijepom islamskom kaligrafijom, s prepoznatljivim uzorkom oka. Od 14 prozora 7 ih se nalazi blizu stropa, a 7 pri dnu, u čemu je i tajna ugodne temperature u prostoriji tijekom cijele godine. Kroz donje prozore u prostoriju ulazi hladniji zrak i podiže onaj ugrijani, izbacujući ga kroz gornje prozore.
Druga soba je Soba za zaštitu imama, a korištena je za susret s osobama u koje imam nije imao povjerenja. Ispod sobe se nalaze 4 tajna skrovišta, međusobno povezana hodnicima. U slučaju da imam treba zaštitu, poslao bi tajni znak i poziv vojnicima koji bi odmah iskočili iz tajnih skrovišta.
Nizwa
Utvrda Nizwa nalazi se u središtu grada i predstavlja još jedan fantastičan primjer nekadašnjeg života stanovnika Omana. Najstariji dijelovi utvrde nastali su u 9. stoljeću, a u 17. stoljeću renovirao ju je Sultan bin Saif Al Yarubi, poznati imam koji je protjerao Portugalce iz Omana. Posebnost ove utvrde je u cilindričnom obliku glavne kule koja je ujedno i najveća u Omanu. Kula ima brojne obrambene mehanizme, poput različitih zamki, otvora kroz koji se bacao vrući med, prozora s topovima i slično. U utvrdi se nalazi 7 bunara, nekoliko zatvorskih prostorija te trg za javno kažnjavanje.
Bazar
Bazar u Nizwi jedan je od najstarijih u zemlji, a osim začina na njemu se uglavnom prodaje voće, povrće, meso i riba. Svakog petka, od 7 do 9 sati ujutro, iza zida glavne tržnice, lijevo od ulaza, održava se stočni sajam. Prodavači kruže uokolo vodeći i pokazujući svoju stoku, dok kupci promatraju. Sajam je pun ovaca, koza, krava, bikova, a ponekad i deva. Ova tradicija stara je stoljećima i pravi je užitak nakratko putovati kroz vrijeme, promatrajući procesiju životinja i glasno dogovaranje. Na dijelu tržnice koji je najbliži utvrdi, prodaju se rukotvorine među kojima se mogu naći i brojni antikviteti.
Nizwa je poznata po izradi srebrnih khanjara (plemenskih bodeža), zbog čega je posebno zanimljiv mali sajam bodeža koji se povremeno održava s druge strane zida. Ove bodeže danas nerijetko proizvode indijski ili pakistanski umjetnici koje nadzire omanski majstor, no i njihova je izrada jako dobra.
Odjeća
Tradicionalna omanska odjeća sastoji se od dišdaše i khandžara te turbana ili omanske kape. Dišdaša je jednostavna i ugodna duga bijela ili bež halja. U vrućim ljetnim danima nosi se ona napravljena od pamuka, a u zimsko doba vunena. Khandžar je omanski bodež sa širokom zakrivljenom oštricom. Baš kao i jemenska džanbia, khandžar je pravi nacionalni simbol. No za razliku od Jemenaca koji ga vole nositi svaki dan, Omanci ga nose samo u svečanim prilikama. Nošenje khandžara za vrijeme nacionalnih i vjerskih praznika i na svadbi, znak je muškosti i ponosa. Nosi se oko struka, pričvršćen za metalni ili srebrni pojas koji drži dišdašu. Cijena khandžara ovisi o materijalu od kojeg je izrađena oštrica i držač; što je materijal rjeđi, khandžar je skuplji.
Postoje razne vrste omanskih kapa, a najpoznatije su kumma i turban. Kumma je okrugla kapa izvezena različitim uzorcima, a turban ili keffieh je komad tkanine koji se izrađuje od jednostavnog pamuka ili vune na kojoj su izvezeni ukrasi. Način na koji se veže oko glave govori o statusu osobe koja ga nosi. Nasuprot jednostavnosti muške odjeće, ženska je puna živih boja, s brojnim izvezenim detaljima čiji uzorci variraju od regije do regije.
Al Hamra
Ovdje se nalaze neke od najstarijih sačuvanih kuća u Omanu. Kuće od blata imaju 2 ili 3 kata, a njihovi stropovi napravljeni su od palmina drva i listova prekrivenih blatom i slamom. Građene su u poznatom jemenskom stilu, pa šetnja ulicama na kojima se nalaze izgleda poput povratka u prošlost. Premda je velik dio kuća napušten, neke od starijih otvorene su za javnost.
Baital Safah predstavlja neku vrstu živog muzeja starog Omana. Posjetom ovoj lijepo obnovljenoj tradicionalnoj kući dobit ćete dojam kako se nekad živjelo. Osim starinskog namještaja i drugih predmeta, možete vidjeti i različitu mušku i žensku odjeću. Nekoliko starijih žena pokazat će vam kako se pekao kruh, mljela kava i žitarice za brašno te kako su pripremali ljekovite pripravke. Ponudit će vas i kavom i pokazati vam način njezine pripreme te običaje oko nuđenja i pijenja. Nedaleko od ove kuće nalazi se još jedna. Beital Jabal možda je nešto autentičnija od prve kuće, no ulaz u nju puno je skuplji, čime je i sam posjet manje zanimljiv.
Hrana
Ako ste gurman, vjerojatno mislite da ćete u Omanu uživati u omanskim specijalitetima. No, nažalost u Omanu ćete češće naići na druge kuhinje negoli na omansku. Jemenski, turski i libanonski restorani posluju punom parom, a u njima rade uglavnom pridošlice. Omansku hranu možete probati samo u privatnim kućama jer je omanskih restorana jako malo. Premda kuhinja varira ovisno o regiji, uglavnom se jede kuhano meso (piletina, janjetina ili riba), riža, povrće i curry. Juhe su također čest obrok, a pripremaju ih od piletine i janjetine s povrćem. Koriste se i mješavine začina i ljekovitog bilja te različite marinade. Glavno je jelo obilnije i jede se sredinom dana, dok je večernji obrok nešto lakši.
Kahva
Kahva zauzima posebno mjesto u omanskom društvu. Miris kardamonom aromatizirane kave briše sve prepreke među ljudima i jača njihovu povezanost. Kada gost dođe u kuću obvezno će mu servirati kavu koja je i nezaobilazan dio raznih svečanosti. Pije se u svim prilikama, a uz kavu se razgovara i opušta. Svaka regija ima svoj način pripreme i posluživanja kave čija se zrna uvoze uglavnom sa Šri Lanke. U prošlosti su ljudi pržili zrna kave u tavi ili sličnoj metalnoj posudi, a zatim su je ručno mljeli. Najčešće su joj dodavali kardamon, ružinu vodicu i šafran, a ponekad i cimet. U procesu ispijanja kave treba znati najvažnije pravilo: ako pružiš šalicu osobi koja toči kavu, ona će ti doliti u šalicu novu kavu. Ako više ne želiš piti, moraš lagano zavrtjeti šalicu u ruci i vratiti je domaćinu, što je znak da ne treba više dolijevati. Čak i osoba koja toči kavu mora slijediti određena pravila. Ne smije, na primjer, prekidati osobe koje međusobno razgovaraju, a ako želi privući pozornost, mora to učiniti udarcem šalice o lonac.
Al Hajar
Jebel Shams, što u prijevodu znači Planina sunca, najviša je planina u Omanu. Proteže se sjeveroistočno od gradića Al Hamra i pripada planinskom lancu Al Hajar. Najviši vrh uzdiže se na visini od 3009 m, no njegova visina nije jedino po čemu je planina poznata. Pravi razlog zbog kojeg se isplati potegnuti na ovo mjesto je duboki kanjon Wadi Ghul koji se proteže uz njegove obronke. Ovaj duboki usjek sa stijenama višim od 1000 m, poznat je kao arapski Grand Canyon. Iako na vrhu nema ništa osim prelijepe prirode i malog štanda koji drži lokalna obitelj, isplati se zadržati i prošetati uz rub kanjona gdje možete napraviti nezaboravne fotografije.
Jebel Akhdar
Jebel Akhdar ili u prijevodu Zelena planina, centralni je dio planinskog lanca Al Hajar. Ovaj naziv ne odnosi se na konkretnu planinu, već na područje Saiq visoravni koja se prostire na 2000 m nadmorske visine. Premda izvana izgleda kao pustinjski krajolik, planina skriva plodne terase i riječne doline s hladnijim planinskim zrakom i jakim kišama koje pogoduju rastu šipka i marelica. U kolovozu 2011. sultan Qaboos proglasio je Jebel Akhdar prirodnim rezervatom u cilju očuvanja njegove jedinstvene bio raznolikosti.
Misfat Al Abriyeen
Jedno od naselja u kojima možete vidjeti plodne terase je Misfat Al Abriyeen, selo koje se nalazi na vrhu stjenovitog obronka, a kažu da je staro oko 200 godina. Uz brojne, više ili manje očuvane visoke kuće od blata, između kojih se provlače vijugave uličice. Može se vidjeti i lijep primjer afladža. Zanimljiv je i sat pomoću kojeg su određivali potrebnu količinu vode te preklopnica s kojom su je usmjeravali. Voda je raspoređivana domaćinstvima za piće i kuhanje, nakon čega je tekla do terasastih nasada koji izgledaju kao da grle planinu. Stanovnici ovog dijela zemlje uložili su puno truda kako bi sagradili naselje, doveli u njega vodu i stvorili plodno tlo. Terase mijenjaju boju, ovisno o sezoni u kojoj se nađete na ovom mjestu. Na njima raste šipak, orasi, marelice, breskve i crno grožđe, a poznati su i po ružama iz kojih se dobiva ekstrakt ružine vodice. Mještani se bave i pčelarstvom, a svoje proizvode šalju u razne dijelove Omana.
Wadi Bani Habibu
U blizini Misfat Al Abriyeena, Zelena planina skriva nedavno napušteno selo u Wadi Bani Habibu. Premda su kuće u lošem i ruševnom stanju i treba biti jako oprezan, nasadi oraha djeluju tako svježe kao da ih stanovnici uopće nisu napustili. Da biste došli do sela, morate se spustiti u dolinu, a zatim prijeći na drugu stranu, uz suhi faladž. Šetnja kroz nasade oraha djeluje opuštajuće, a traje oko sat vremena.
Naziv faladž odnosi se na vodu koja teče kanalom izdubljenim u zemlji. Njezin izvor obično je u podzemlju ili u riječnim dolinama. Omanci su od davnina koristili ove kanale za navodnjavanje žedne zemlje i za potrebe naseljenih mjesta, a takav sustav navodnjavanja dobio je naziv afladž. Ovaj izvorni omanski sustav navodnjavanja duboko je ukorijenjen u povijest zemlje, a njegova je upotreba jednostavna jer nema strojeva. Faladž u prijevodu s klasičnog arapskog jezika znači „podijeljen na dijelove“. Sustav je efikasno usmjeravao vodu koja je tekla nizvodno od izvora prema domovima i nasadima stanovnika određenog naselja. U kompleksu utvrde nalazile su se i osmatračnice koje su služile za zaštitu kanala, ali i džamije i druge građevine. Od 2006. godine pet omanskih afladž sustava nalazi se na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine.
Ramlat Al Wahiba
Pustinja je poznata i po nazivu Pijesak Sharqiye jer predstavlja „savršen primjerak pješčanog mora“. Ovo ogromno područje s pijeskom koji se pomiče poput valova, stvarajući dine koje su na nekim mjestima više od 100 m, uglavnom je nenaseljeno. Osim nekoliko turističkih resorta i pokojeg privremenog utočišta lokalnih beduina, ovdje zapravo nitko ne živi. Volite li pustinju, ova će vas zaista oduševiti. Nakon što u popodnevnim satima stignete na područje pijeska, odlazite na safari s devama, ili s 4×4 kotača. Ako imate sreće, usput ćete vidjeti i deve koje same šeću. Slijedi noćenje u nekom od prenoćišta, gdje ćete se družiti s tišinom i zvjezdanim nebom, a možete i zaplesati uz ritmove tradicionalne omanske glazbe. Rano jutarnje buđenje u beduinskom šatoru ili kolibici s pogledom na sunce koje se uzdiže nad dinama i hladni dodir pijeska koji se još nije uspio ugrijati, doživljaj su koji ne smijete propustiti. Ugodna jutarnja tišina ravna je meditaciji.
Želite li malo dublje zagrepsti ispod površine života u pustinji, ne propustite posjet lokalnoj beduinskoj zajednici. U skladu s običajima, i ovdje će vas, za dobrodošlicu, ponuditi omanskom kavom, pričajući vam pojedinosti iz svog života. Pokazat će vam, naravno, i svoje deve, a možda vidite i kojeg škorpiona, zatvorenog u staklenku. Premda sve to može djelovati pomalo turistički, vidjet ćete da su ovi ljudi ostali duboko tradicionalni, kakvi su oduvijek bili. Pokušate li fotografirati neku od žena, brzo će dohvatiti masku za lice ili će se jednostavno okrenuti na drugu stranu. Na njihovom licu, rukama i nogama vidjet ćete lijepe tetovaže kanom.
Datulje
Datulja je omansko drvo života. Ako dnevno pojedete 15 datulja, osigurat ćete organizmu dovoljnu količinu osnovnih vitamina, minerala i drugih elemenata potrebnih odrasloj osobi. Datulje pohranjene u glinene posude mogu se čuvati i do nekoliko godina, zbog čega su u prošlosti bile važan dio prehrane Omanaca koji su putovali po nepoznatim krajevima, kroz pustinje ili ploveći oceanima. Zahvaljujući datuljama i osušenom limunu, omanski mornari bili su zaštićeni od skorbuta od kojeg su često umirali mornari sa zapada. U skladu sa starom tradicijom, mnogi Omanci i danas sade datuljinu palmu kako bi proslavili rođenje sina. Na taj način datulja raste zajedno s djetetom. Životni vijek ove palme je poput životnog vijeka čovjeka; imati svoju palmu znači da nećete biti gladni. To je neka vrsta životnog osiguranja.
Tamjan
Drvo tamjana doživjelo je svjetsku slavu, a spominje se i u starim povijesnim knjigama. U regiji Dhofar na jugu Omana, tik uz granicu s Jemenom, poznaju tamjan oduvijek. Ta se biljka, osim kao aromatični miris za pročišćavanje prostorija, koristila i kao terapeutski sastojak pri liječenju nekih bolesti. Tamjan je simbol života, a za žitelje Dhofara, on je sam život. To nije obično drvo već utjelovljenje kulture i povijesti te socioloških i zemljopisnih karakteristika. Mnogi stari gradovi i civilizacije stoljećima su trgovali tamjanom. Među njima su i Samahran i Khawr Rawri koji su 1000 godina prije nove ere trgovali tamjanom i izvozili ga u razne dijelove Arapskog poluotoka.
Omanski istraživač i povjesničar Abdul Qadir bin Salim Al Ghassani u svojoj knjizi „Dhofar, zemlja tamjana“ spominje i Aleksandra Velikog za kojeg kaže da je s područja Arabije uvozio velike količine tamjana. Prema nekim izvorima tamjanom se kadilo i prijestolje kralja Solomuna.
Stanovništvo
Oman je rijetko nastanjena zemlja, s jedva 2.8 milijuna stanovnika. Omansko društvo uglavnom se sastoji od Arapa, Baluča, stanovnika Južne Azije i raznih etničkih afričkih skupina. Omanska zajednica uglavnom je plemenska, a dijeli se prema tri različita identiteta: plemenskoj pripadnosti i ibadizmu te pomorskoj trgovini. Prva dva identiteta rasprostranjena su u unutrašnjosti, a zbog dugotrajne izoliranosti uglavnom su vezana za tradicionalne vrijednosti. Treći identitet veže se za obalna područja i Muscat, a čine ga osobe koje se pretežno bave biznisom ili trgovinom. Ti su ljudi obično otvoreniji i tolerantniji prema drugima.
Zbog relativno malog broja stanovnika i rastuće naftne ekonomije, Oman privlači brojne migrante. Prema popisu iz 2014. godine u Omanu je bilo 43 posto migranata u odnosu na ukupnu populaciju u zemlji. To su uglavnom muškarci iz Indije, Bangladeša i Pakistana, dok ženska radna snaga najčešće dolazi s Filipina i Šri Lanke. Manji broj migranata stiže iz Europe i SAD-a. Dolaze uglavnom na određeno vremensko razdoblje, ovisno o ugovoru s poslodavcem.
Omansko državljanstvo izuzetno je teško dobiti, a relativno lako izgubiti. Ova zemlja velikih suprotnosti izvana je vrlo moderna i bogata, uređena i čista te sjajno organizirana, a iznutra duboko tradicionalna. Premda žene mogu birati žele li se pokrivati ili ne, žele li raditi ili ne, na putovanju kroz Oman rijetko ćete ih susretati. Većina odlučuje ostati kod kuće i brinuti se o djeci i kućanstvu, dok muškarci obavljaju poslove izvan kuće, odlazeći čak i u obiteljski šoping.
Wadi Shab
Nakon što malim brodićem prijeđete na drugu stranu jezera, počinje šetnja kroz kanjon, stazom uz rijeku uz povremene uspone i silaske niz velike kamene litice razbacane po riječnoj dolini. Plivanje u donjim bazenima je zabranjeno, ali je zato šetnja pored njih melem za oči i dušu. Kada stignete do gornjih bazena, naći ćete malenu plažu s koje možete zaplivati uzvodno prema spilji na vrhu u kojoj rone samo najhrabriji i najuporniji. U njoj se nalazi i glavna atrakcija ovog vadija, prekrasni spiljski vodopad.
Sur
Sur je jedan od starih omanskih gradova koji je odigrao važnu ulogu u pomorskoj trgovini preko Indijskog oceana te Arapskog i Omanskog mora, stvarajući veze između Arapskog poluotoka, Indije, jugoistočne Azije i Afrike. To je i jedna od najstarijih luka u kojoj se u 18. i 19. stoljeću dnevno sidrilo više od 150 jedrenjaka te najistočniji grad u Arabiji i prvi u ovom dijelu svijeta u kojem izlazi sunce. Nekad je Sur bio važno brodogradilište za prekooceanske brodove. Tradicija izrade tradicionalnih dhowea održala se do danas, kada se u njemu grade skupi brodovi za bogate naručitelje od kojih neki ostaju anonimni.
Kornjače
Nedaleko od grada Sura nalazi se Ras Al Had, rezervat kornjača, jedno od najvećih legla velikih zelenih kornjača u Indijskom oceanu. Želite li vidjeti odrasle kornjače, možete ih naći i u gradskoj laguni. Svake godine na tisuće morskih kornjača migrira s obala Perzijskog zaljeva, Crvenog mora i Somalije, kako bi izlegle jaja na obalama Omana. Iako ih je moguće vidjeti tijekom cijele godine, najbolje vrijeme za promatranje je od srpnja do listopada, kada oko 20 tisuća kornjača izleže oko 50 do 60 tisuća jaja.
Oman ima 5 od 7 vrsta morskih kornjača, među kojima je najčešća velika zelena kornjača koju možete vidjeti u svim obalnim dijelovima Omana. Noću kornjače izlaze iz mora, krećući put obale, gdje mukotrpno kopaju stražnjim nogama rupe u pijesku i polažu u njih jaja. Nakon 55 dana jaja će sazrijeti, a iz njih će se izleći male kornjače. Tada započinje najopasnije putovanje u njihovim životima. Na dalekom putu do mora moraju izbjeći gladne lisice, rakove i ptice. Prema nekim statistikama, tek 1 od 1000 kornjača uspije doživjeti zrelu dob. Ako prežive, nakon desetak godina ponovo se vraćaju na istu obalu, odakle su krenule na svoj životni put.
Autorica: Ivona Derk
