Ideja o putovanju u Iran rodila se prije par godina kada smo zajedno s prijateljima Zrinkom i Harijem odlučili istražiti ovu, po mnogočemu, veličanstvenu zemlju. I odmah smo započeli s pripremama, ponajviše prikupljajući informacije o samoj zemlji i znamenitostima koje ćemo posjetiti, ali i o svim potencijalnim izazovima s kojima bi se mogli susresti. Vremenom su nam se pridružili Vesna i Jozić, tako da se ekipa kompletirala i brojala ukupno šest članova. Moram priznati da su nas mnogi prijatelji, a i članovi obitelji, odgovarali od Irana i ovog putovanja. No, drago mi je što nismo odustali, jer je ovo bilo jedno od onih putovanja koja se pamte cijeloga života.
Perzijski se tepisi dijele na nomadske, seoske i gradske. Gradski su najljepši i najskuplji. Izrađuju se od svile ili u kombinaciji svile i vune.

Prikladna odjeća
U zadnji nekoliko godina posjetili smo mnoge daleke zemlje, od Šri Lanke, Tanzanije, Zanzibara, Kenije, Maldiva, Tajlanda, Sejšela, Jordana i dr., no moram priznati da je po pitanju samih priprema, odnosno pakiranja, ovo putovanje bilo najizazovnije. Ponajprije se to odnosi na samu odjeću, jer su pravila odijevanja poprilično stroga i kako za domaće, vrijede i za turiste. Žene moraju pokrivati glavu i vrat, nositi odjeću koja pokriva ruke i noge te biti šira i duža u gornjem dijelu kako bi pokrila tijelo sve do bedara. Tako stroga pravila ipak su u praksi donekle ublažena. Nosile smo i ¾ rukave, kao i hlače iznad gležnjeva, ispod dugih haljina, ukoliko su imale rasporke, također smo odijevale hlače.
Srećom, s obzirom na temperature, nije bilo ograničenja po pitanju obuće. Mogle smo nositi ljetnu obuću i sandale otvorenih prstiju i nalakiranih noktiju. Isto tako, ne postoje ograničenja koja se odnose na make up. A noseći marame mogle smo se koji dan provući i bez frizure. Zanimljivo je da niti muškarci ne smiju nositi bermude, već samo duge hlače, što je muškom dijelu naše ekipe poprilično teško palo.

Plan puta
Putovanje smo organizirali u suradnji s agencijom Perzepolis, zagrebačkom agencijom specijaliziranom za putovanja u Iran. Sami smo odabrali hotele u kojima ćemo odsjesti te kao privatna grupa u redovni program putovanja dodali još nekoliko mjesta koja smo željeli posjetiti. Plan je bio, nakon jednodnevnog zadržavanja u Teheranu, put nastaviti prema nekadašnjoj perzijskoj prijestolnici Isfahanu i pustinjskom Yazdu te ovu iransku avanturu, preko veličanstvenog Perzepolisa, završiti u Shirazu. Za samo putovanje potrebna je viza koja se čeka otprilike tjedan dana i čije je ishođenje poprilično jednostavno.
Iz Zagreba smo zadnjeg dana rujna jutarnjim letom avio kompanije Turkish airlines poletjeli za Istanbul. U ovom gradu vrijednog svakog posjeta ostali smo do sljedećeg dana kada smo večernjim letom iste kompanije krenuli za Teheran. Željeli smo imati vremena za Istanbul, pa smo u njemu prespavali jednu noć i imali više od cijelog dana na raspolaganju. No, taj dio može se i preskočiti, pa po dolasku u Istanbul isti dan nastaviti za Teheran. Sam let od Istanbula do Teherana traje cca 4 i pol sata.

Teheran
Prvi susret s glavnim gradom Irana bio je u noćnim satima, kada promet nije tako gust kao što je tijekom dana. Inače, u Taheranu živi cca 13 milijuna stanovnika, a kroz dnevne migracije u njemu boravi još najmanje 2 milijuna ljudi. Ono po čemu ćemo ga najviše pamtiti je strahovita prometna gužva kojoj smo svjedočili u nekoliko navrata. Velik je to grad, užurban i ogromnog broja automobila na cestama, zagušenog prometa.
Posjetili smo nekoliko predivnih teheranskih znamenitosti: Palaču Golestan, Saad Abad kompleks u kojem se nalaze palače šaha Reze Pahlavija, tradicionalnu kuću Moghaddam, toranj Azadi i noću prekrasno osvjetljen most Tabiat. S njega smo svjedočili neopisivom prometu koji se odvija na cestama s po čak 7 traka u oba smjera ispod samog mosta.

Ono što nas je najviše zanimalo i od čega smo najviše strepili prije dolaska u Iran, ali ponajprije se to odnosi na njegov glavni grad, bile su demonstacije protiv diskriminacije žena o kojima smo puno čitali u domaćim i stranim medijima i čije su zastrašujuće snimke bile jedan od razloga zbog kojega smo imali određenu nelagodu prije polaska. Tijekom ukupno 12 dana koliko smo bili na putu, jedino što se može dovesti u vezu s nemirima i prosvjedima bilo je nekoliko naoružanih pripadnika vojske i policije koje smo vidjeli na par frekventnih mjesta u Teheranu. I to je sve.

Shisha, kebab, ajran…
Nismo osjećali niti najmanju nelagodu boraveći na ulicama Teherana. Hotel Espinas Palace nalazi se na uzvisini i s jedne je strane okružen planinama, a s druge se pruža prekrasan pogled na iransku metropolu. Uživali smo u tom pogledu navečer na terasi hotela na kojoj smo jedini put tijekom boravka u Iranu pušili shishu.
Inače, osim velikog teheranskog hotela Espinas Palace, hoteli u kojima smo po nekoliko noći boravili u ostala tri grada koja smo posjetili bili su mali boutique garden hoteli. Neki od njih imali su tzv. Ajna odnosno Mirror Room punu raznih cifrastih ogledala, pa nam je boravak u njima nalikovao na 1001 noć. Doručak je obično bio jedini obrok koji smo jeli u hotelu. Tada bi, ako sunce ne bi bilo prejako, uživali u vrtu i isprobavali razne okuse i vrste hrane.
Ajran
Jedan od boljih ručkova i prvi susret s iranskom hranom bio je u lokalnom teheranskom restoranu koji posjećuje uglavnom domaće stanovništvo. Tamo smo se, ustvari, i upoznali s jelima koja ćemo konzumirati tijekom cijelog boravka u Iranu. Janjetina (prvenstveno kebab od komadića janjetine ili mljevenog janjećeg mesa), piletina, puno povrća (patlidžan!), kao i nekoliko vrsta riže s različitim dodacima i jogurta koji se servira uz obroke te posebno marinirani i ukiseljeni češnjak u ljusci i masline sa sezamom i kremom od nara… Sve su to jela koja se poslužuju u gotovo svim restoranima koje smo posjetili.
Već na prvom ručku u Teheranu prvi smo put isprobali i čarobni ajran, osvježavajući napitak pripremljen od jogurta, vode, soli i mente. Nama curama toliko se svidio da smo ga tijekom cijelog boravka u Iranu pile uz sve obroke. Jedino se mijenjao način na koji ga poslužuju, kao i gustoća i okus koji je varirao od mjesta do mjesta. Ponekad bi bio poslužen u vrču, ponekad direktno u čašama ili šalicama, a ponekad u limenkama ili malim bocama… Putujete li u istočne zemlje, zapamtite naziv ajran i obavezno ga iskušajte.

Sjajna Atefeh
Nakon Teherana nastavili smo prema Isfahanu. Upravo nam je ovaj dragulj Perzije svima na prvom mjestu od svih gradova koje smo posjetili. Putovali smo odlično opremljenim, urednim i čistim kombijem u kojem je, osim hladnjaka s vodom, često bilo pripremljeno i voće. U nekoliko navrata imali smo i male piknike koje bi nam pripremao naš vozač Džavad, a tijekom cijelog putovanja pratila nas je Atefeh, domaćica, vodič, savjetnica i nezaobilazna pomoć u svim situacijama.
Od prvog susreta na aerodromu na kojem nas je dočekala s crvenim ružama u znak dobrodošlice i zahvalnosti što posjećujemo njenu zemlju, Iran smo upoznavali zahvaljujući njoj, njenim pričama i crticama iz njenog i života njene obitelji koje su nam dočaravale iransku kulturu, tradiciju i običaje. Tako smo doznali da gotovo 90% djevojaka i žena u Iranu odlazi na operaciju nosa kako bi njihov tradicionalni, malo izraženiji nos kirurzi učinili manjim i modernijim. Cijena operacije kreće se u rasponu od cca 1.500 do 3.000 eura. To je, koliko smo imali prilike vidjeti, prihvatljiva cijena. Naime, mnoge djevojke, ali i mladići u gotovo svim gradovima koje smo posjetili hodaju s malim bijelim flasterima na nosu.

Riali, tomani, milijuni, trilijuni
Cijene su izražene u službenoj valuti. No, ako su ispisane perzijskim brojevima, nema nikakve šanse znati koliko nešto košta i koliko trebate platiti. Sve se rješava u direktnoj komunikaciji s prodavačima. Za sporazumijevanje sa strancima koriste se kalkulatorima, pa to donekle funkcionira.
Tijekom boravka u Iranu već smo se pomalo i sami snalazili. No, prvih smo dana bili u totalnoj nedoumic koliko ustvari nešto trebamo platiti, u kojoj valuti i kojim točno novčanicama. Zanimljivo je da Iranci uopće nemaju kovanice. Naime, njihova bi izrada bila mnogostruko skuplja od stvarne vrijednosti.
Bilo nam je zabavno kada smo prvi put mijenjali novac (eure u riale) i vratili se iz mjenjačnice s doslovno vrećama novca. Npr. jedan milijun riala je tri eura! Možete zamisliti koliko se riala dobije za 100 ili 200 eura. Inače, na gotovo svim mjestima može se plaćati i eurima, a vrijednost dolara i eura je izjednačena, a tim da preferiraju euro.

Isfahan, bajkovit grad predivnih zdanja
Neposredno prije dolaska u Isfahan (Esfahan) zaustavili smo se u mjestu Kashan. Razlog je posjet tradicionalnoj kući Tabatabaei, hamam Sultana Amir Ahmada i Fin garden. A skoro dvomilijunski Isfahan, za koji Perzijci kažu kako je on sam “pola svijeta”, bajkovit je grad prepun predivnih zdanja. Najveličanstveniji je trg po kojem je ovaj grad poznat diljem svijeta, Meidan Nagsh-e-Jahan (što znači Slika svijeta). Sada je to Trg Imama Homeinija i jedan je od najvećih trgova današnjice. Dugačak je čak 525 i širok 162 metra. I sedam puta veći od Trga Sv. Marka u Veneciji!

Oko njega, na sve četiri strane svijeta smjestile su se neke od glavnih znamenitosti ovoga grada koje s unutrašnje strane povezuje bazar. Tu su džamija Šaha Abasa (Imamova džamija), Šeik Lotfollahovu džamija i Ali Qapu (Abasova) palača. Ovaj je grad stoljećima srce intelektualnog, umjetničkog i ekonomskog života Irana. Njegova povijest seže još u 11. stoljeće kada su ga osnovali Seldžuci, tursko pleme iz centralne Azije. Nekoliko stoljeća kasnije, 1598. godine želja kralja Shah Abbasa iz dinastije Safavida bila je stvoriti raj na Zemlji. Zato je ovaj šarmantni grad isprepleten vrtovima, fontanama, bazenima, palačama, mostovima i džamijama imenovao glavnim gradom Perzije.
Isfahan smo upoznali kroz veličanstvenu Chehel Sotoon palaču, armensku četvrt i katedralu Vank, tradicionalnu kuću Mollabashi, poznate mostove preko “rijeke” Zayandeh Rud- Si-o-Se Pol i Khaju, pješačke i divne arhitekture. Upoznali smo ga i kroz miris i aromu šafrana, tople i drage ljude i ostaje nam u sjećanju kao predivan iranski dragulj.

Tirkiz i perzijski tepisi
Isfahan je grad tirkiza i perzijskih tepiha, a njihova ljepota i način izrade ostavio nas je bez daha. Tepisi se ponekad izrađuju i po nekoliko godina. Za jedan dan žene koje rade na njima mogu izraditi otprilike sedam redova čvorova. A to je samo nekoliko milimetara tepiha! Mnoge obitelji u okolici Isfahana žive isključivo od izrade tepiha i svojim znanjem i trudom čine upravo one isfahanske najpoznatijima, najljepšima i najcjenjenijima. Sam način izrade vezanjem čvorova koji se broje u milijunima, tisućama godina stara tradicija, svila i vuna obojane prirodnim bojama (npr. šafrana) poznati su u cijelom svijetu. A cijena koju postižu ravna je cijenama umjetničkih djela.
Poseban primjerak koji smo imali prilike vidjeti u jednoj radionici je dvostrani tepih s dva lica i potpuno različitih motiva. Paralelno i svaka sa svoje strane, dvije su ga žene izrađivale pune dvije godine. Inače, perzijski se tepisi dijele na nomadske, seoske i gradske. Gradski su najljepši i najskuplji. Izrađuju se od svile ili u kombinaciji svile i vune. Odlikuje ih predivan sjaj, a nastaju prema striktnim pravilima postavljenog motiva kako bi bili milimetarski precizni, jer o tome ovisi ugled i reputacija same radionice iz koje dolaze.

Zoroastrijski Yazd
Teška srca ostavili smo Isfahan i nastavili prema Yazdu. Usput smo zastali u Maybodu, pustinjskom gradu poznatom po izradi keramike. Yazd je grad u kojem danas živi najveća zajednica zoroastrijaca u Iranu. Posjetili smo zoroastrijske kule tišine i hram vatre u kojem gori 1.500 godina neugašena vatra. Prošetali smo predivnim Dolat Abad vrtom s oktagonalnim hvatačem vjetrova. Te preteče današnjih klima uređaja, hvatači vjetrova, posebna su priča u Iranu! I prije toliko stoljeća našlo se načina za raslađivanje prostorija i ugodniji boravak u njima.
Jako nam se svidio stari grad gdje smo lovili zalazak sunca s pogledom na isfahanske krovove kako bismo uspjeli snimiti par instagramskih fotografija. Fotke nam baš i nisu previše uspjele, ali smo se sjajno proveli, uživajući u sumrak uz svježe sokove, čaj i baklavice. Yazd krasi Jame Mosque džamija koju smo imali prilike vidjeti u dnevnim izdanju, ali i plavičasto osvijetljenu noću. Boravak u ovom pustinjskom gradu završili smo večernjim posjetom velikom centralnom trgu Amir Chakhmagh.

Dolina kraljeva i Perzepolis
Nastavljamo prema Shirazu, zadnjem na popisu naših iranskih destinacija. No, prije dolaska u taj najzapadniji od svih gradova koje smo posjetili, zaustavljamo se u iranskoj “dolini kraljeva”, Naqsh-e Rostam. U njoj se nalaze grobnice nekih od kraljeva slavne dinastije Ahamenida. Kruna našeg putovanja je dolazak do Perzepolisa. Veličanstvenog Perzepolisa! Taj ceremonijalni glavni grad Perzijskog Carstva udaljen je 70 km od Shiraza. A njegovi najraniji ostaci datiraju još iz 515. god. prije Krista! Cijeli kompleks Perzepolisa nalazi se na uzvišenoj terasi i sastoji od nekoliko kraljevskih palača, riznice i popratnih građevina te dvije ceremonijalne dvorane. To su “dvorana sa stotinu stupova” i “apadana” koja je mogla primiti čak 10.000 ljudi! Koristila se u doba Darija Velikog, koji je dao izgraditi cijeli kompleksa i njegovog sina Kserksa koji ga je dovršio.

Shiraz, grad poezije i pjesnika
I konačno, Shiraz! Da u Iranu alkohol nije zabranjen, njegovo bi ime imalo i dodatno značenje, ovako ga se držimo kao geografskog pojma i grožđa istoimene sorte koje smo probali. Lijep, velik, šarmantan, uredan, prepun trgovinica i velikih trgovačkih ulica, povijesnih i kulturnih znamenitosti, poezije i pjesnika…to je Shiraz. Predivne džamije, hammami, bazar, večer Hafezove poezije, toplina dobrodošlice koju smo osjećali na svakom koraku, ljudi koji nam prilaze, pozdravljaju i žele se fotografirati…i to je Shiraz. Naranjestan, tradicionalna kuća s predivnim vrtom, Karimkhani Citadel, Vakil bazzar i Vakil hammam…i to je Shiraz. A Pink džamija (Pink mosque) i Pink lake na koje smo se odvezli zadnjeg dana našeg iranske avanture zaokružuju ovo putovanje na najljepši mogući način.
Pink (Nasir-ok moluk) džamija svojim raznobojnim svjetlima koje presijecaju sunčeve zrake i stvaraju posebnu svjetlosnu čaroliju nestvarno je mjesto na kojem je svaki trenutak dragocjen. Pamtit ćemo je po tome što su nam modne kombinacije pripremljene za fotografiranje na ovom posebnom mjestu pale u vodu onog trenutka kad smo na samom ulazu u džamiju zamoljene da preko svoje odjeće obučemo ne tako fotogenične čadore, zgodne cvjetne plahte s kapuljačama.
Dubai – totalno drukčiji od drugih

Pink lake
I šećer kraju, Pink lake ili Maharloo jezero. Jedna je od najvažnijih atrakcija u provinciji Fars, nedaleko od Shiraza, koju ljubitelji prirode posjećuju zbog njegove prekrasne ružičaste boje, a svjetski influenceri zbog atraktivnih fotografija. Posjetili smo ga strepeći hoćemo li uopće imati sreće vidjeti ga ili će biti u potpunosti isušeno zbog nedostatka vode i dugotrajnog razdoblja bez kiše. Svoju neuobičajeni ružičastu boju zahvaljuje algama koje ga nastanjuju, a ovisno o povećavanju njihovog broja u određenim godišnjim dobima i ta ružičasta boja postaje impresivnija. Voda jezera izuzetno je slana, pa ga zovu i “slano jezero”. Takvih jezera je u Iranu nekoliko i nisu rijetkost. Imaju li i ona tako intenzivan i ne baš ugodan miris, ne znam, ali ovaj njegov ću pamtiti…
Perzija, Perzijsko Carstvo, Iran… kultura koju je teško sažeti u 10ak dana, ali njezine obrise uspjeli smo doživjeti kroz veličanstvene građevine, palače i džamije, hammame i vrtove, krovove i trgove. Razmišljajući o svemu što smo vidjeli, o impozantnoj arhitekturi i graditeljskim vještinama davno prije izuma modernih strojeva i uspoređujući ih s današnjim građevinama, sam po sebi nameće se zaključak kako mi gradimo svakodnevne objekte, a perzijci su gradili – povijest, Kamenčić po kamenčić, stakalce po stakalce… Hvala im na toj ljepoti koju su ostavili iza sebe.

Da nije najtužnija i najbolnija, bila bi to najljepša priča iz Irana. “Borite se za nas” rekla nam je u Shirazu prekrasna @travelbyaida koju smo zajedno s grupom turista iz Kuvajta kojima je bila vodič susreli u razgledu grada i njegovih znamenitosti. Lijepa, mlada, elokventna, simpatična…i zamotana u hijab. Jedna od milijuna žena u Iranu koje se, svaka na svoj način, bore za veća prava i slobodu žena. I ne odnose se ona samo na (ne)nošenje hidjaba, čadora i burke, već i na puno više toga. Ženama je npr. tek 2018., nakon punih 40 godina, dozvoljen dolazak na nogometni stadion – i to samo u tzv. “obiteljski dio” stadiona! “Ubija” ih se s maloljetničkim i dogovorenim brakovima, često to vrijedi i za djevojčice mlađe od 13 – 14 godina. Diskriminira ih se po mnogim osnovama i to je nešto na što nitko, nigdje u svijetu ne treba i ne smije ostati ravnodušan. Pod budnim okom vjerskih vođa i glavnog poglavara Ali Khameneia odvija se život žena kojima je ograničen pristup informacijama, onemogućena prava na mnogo toga što se nama podrazumijeva i ukinuta sloboda izražavanja u punom smislu te riječi. Smrtne kazne za žene preljubnice, a za što je dovoljno tek nekoliko svjedoka, osude i vrijeđanje, izoliranost i odbačenost za svako kršenje nametnutih pravila i strogih vjerskih zakona…. I zato se one mlađe bore na svoj način, skidanjem hijaba kad god je to moguće, šarenim bojama odjeće kao što to čini Aida iz Shiraza i molećivim pogledima koji nas preklinju da se zauzmemo za njih i ne zaboravimo riječi koje su podijelile s nama. Tople, divne, pristupačne, ljubazne i drage…takve su Iranke. I takvima ćemo ih zauvijek pamtiti.

*
*
*
*