Prije nekoliko godina, sasvim slučajno (iako slučajnosti u biti ne postoje) otkrila sam knjigu, žensku Bibliju, “Žene koje trče s vukovima”. Knjigu koju bi svaka žena koja želi upoznati onu divlju stranu sebe, koja želi prigrliti sebe i rasti, trebala posjedovati.
Imati je u svojim rukama i upotrijebiti je kao moćan alat u svim onim situacijama kada joj je potreban vjetar u leđa. Sve se mi borimo za opstanak. Borimo za naše mjesto u društvu, hrvajući se s rigidnim pravilima, pokušavajući uhvatiti zrak, pokušavajući jasno reći što nosimo na duši. Jasno izgovoriti što želimo, a da pri tome ne marimo za osuđujuće poglede ispod obrva. Ratujemo, krvarimo, obolimo, ozdravimo, padnemo, plačemo, ginemo, rađamo se, dižemo se, bivamo odbačene, gladujemo.
*
I tako, tijekom ovih dana, u kojima nanovo doživljavam nova rađanja i umiranja, po tko zna koji put posegnuh za tom Biblijom. Uranjam u svijet autohtonih bajki koje je autorica knjige pronicljivo analizirala i tako nam podarila odgovore kako razumjeti unutarnji svijet žene. Čitajući jednu od tih bajki, uz svu psihoanalizu napisanih riječi, naišla sam na riječi koje su u meni duboko zavibrirale, tresući me do same moje kore. Riječi “kultura mrtvih žena”.
Zastala sam!
Kako ostvarenje sebe, pa čak i kroz padove i ne tako mudre izbore, može biti loše?
Sumnja u sebe
Vratila sam se na odlomak koji je vodio prema tom zaključku, prema tom objašnjenju. Prema putu kako uopće dolazimo do toga da izgubimo svoju vitalnost, te počnemo sumnjati u sebe. Mislim da duboko u sebi, u svojoj utrobi, u svojoj maternici, u centru našeg življenja i seksualnosti, shvaćamo i osjećamo kada dođe trenutak gubljenja živosti, ludosti, zadovoljstva, one fine naslade. Itekako smo svjesne kada stvari, situacije, društvo, mi, ne funkcioniramo.
Kada je izostanak sreće i životnog zadovoljstva toliko vidljiv u našim upalim očima koje se već dugo nisu raširile od zaljubljenosti u život. To su oni životni trenuci u kojima smo odlučile biti poslušne, tobože dobre (što god to značilo) i tako zatomile onu svoju pravu JA – svoju prijateljicu koja nam nikada ne želi loše. Želi da prigrlimo svu svoju ekscentričnost, kreativnost, seksualnost, divljost kojom dolazimo na ovaj svijet. Na ovaj svijet nismo stupili kako bi vodili dosadne živote. Živite koje bi nam krojili oni isto tako dosadni ljudi. Oni koji su sve luckasto stavili pod zajednički nazivnik, a to je grijeh. Glupost!
*
Lekcije za razumijevanje sebe
Kako išta od toga može biti grješno? Kako ostvarenje sebe, pa čak i kroz padove i ne tako mudre izbore, može biti loše? Nikako! Sve su to lekcije (iako ih neki nakupiše mnogo) koje nas vode što kvalitetnijem, dubljem i u konačnici mudrijem razumijevanju sebe. Biti pokoran, poslušan i prezirati ono drugačije stvara licemjerno društvo. Naime, svatko, ali baš svatko od nas silno želi ostvariti sebe.
Silno želi otkriti tko je, smijati se glasno, pjevati povlačeći zvuk iz zemljine kore, plesati tijelom ne grčeći niti jedan njegov dio. Nitko od nas ne želi da mu se uskrati pravo voljenja, određujući mu koga će voljeti i kako će ga voljeti. Svatko od nas želi plesati svoj životni ples, vodeći ljubav s onim koji ga u potpunosti prihvaća onakvim kakav jest, grleći joj/mu mane i vrline, dualnosti, polaritete, jedinstvenost.
Životni prostori ispunjeni radošću
Clarissa Pinkola Estes, autorica knjige “Žene koje trče s vukovima” napisala je: “Govorite, mislite i djelujte samo pokorno, neće biti mnogo kreativnih sokova. Svaka skupina, društvo, institucija ili organizacija koja potiče žene da preziru ekscentrično, da budu sumnjičave prema novom i neobičnom, da izbjegavaju žar, vitalnost i inovativnost te da obezličuje osobno, traži kulturu mrtvih žena.”
*
Bolno mi je gledati, slušati, čuti, kada društvo u kojem živimo i dalje pokušava poniziti ulogu žene. Kada nasilno ili pak pasivno-agresivno pokušava ukloniti slojeve koji je čine upravo onom što ona jest, žena. Još je bolnije kada joj to čine upravo žene. Kada žena ženu smanji, ukalja, javno je prozove, podigne najveći kamen, prva ga baci i zada joj smrtonosni udarac.
Biti pokoran, poslušan i prezirati ono drugačije stvara licemjerno društvo.
Nećemo se uvijek voljeti
Shvaćam, nećemo se uvijek voljeti. Nerijetko ćemo se neprijateljski promatrati i osuditi jedna drugu pred muškim auditorijem. No, možemo li barem početi vježbati da to više ne činimo? Možemo li se za početak pretvarati? Sve dok uistinu ne shvatimo kako na kraju imamo jedna drugu kao saveznicu, a ne kao dušmanina. Možemo li dozvoliti jedna drugoj ono što i same toliko priželjkujemo, što i same toliko želimo? Možemo li ne dozvoliti frustriranim muškarcima i ženama zauzimanje prostora u kojem će njihova mizoginija nadvladati i narušiti atmosferu svih životnih prostora koji bi trebali biti ispunjeni radošću?
*
Vježbom do savršenstva
Vježbom do savršenstva. Do mijenjanja svijesti. Do ženskog ratništva kojim ćemo po tko zna koji put u čovječanstvu dići svoje glasove i izboriti se. Ako ne za nas, onda za naše kćeri, unuke, učenice, prijateljice i otvoriti njihova grla. Grla iz kojeg će se zaoriti glas koji neće biti nasilan, već nježan i snažan, moćan. Glas koji će jasno dati do znanja svim ignorantima kako nitko nije rođen da bi živio u ropstvu, u gladi, u patološkoj žudnji.
Svi, i muškarci i žene, jasno i što glasnije moraju zdravo veličati tijelo i duh svakog bića. Pritom se ne smatrajući više vrijednog života od onog drugog, ne umanjujući ulogu niti jednog bića koje pokušava pronaći sebe.
*
Naši odabiri, naša knjiga
Činit ćemo izbore koji nam neće donijeti prosperitet. Izgovarat ćemo riječi koje neće graditi, već razarati. Hodat ćemo i stranputicom. Bit ćemo depresivne, tužne, gladne i željne ljubavi. Vrištat ćemo da nas se primijeti. Poslat ćemo milijun sms-ova. Pokušavat ćemo zadobiti nečiju pažnju. Molit ćemo za ljubav. Da, i?
Pokažite mi nekoga tko nešto od toga nije učinio? Nekoga tko nije tako ogladnio, pa hlapljivo posezao za tjelesnom hranom i začinima kojih se nije zasitio. Ali, to nije razlog za kamenovanje, za odbacivanje, za osudu. To su pokazatelji kako se približilo vrijeme kada sami sebi moramo skinuti okove. Kada moramo svući sa sebe odjeću koja nam više ne pristaje i odjenuti novu odoru. Kada se moramo oprostiti s ljubavnicima s kojima nazadujemo. Kada moramo zatvoriti mnoga poglavlja koja smo započeli i krenuti pisati knjigu na način koji mi želimo.
*
Iskreno ispisivati stranice bez razmišljanja o društvu, o robovlasnicima. Pisati na način puštanja naših kreativnih sokova da slatko poteku iz svih naših tjelesnih i umnih pora. Ne izlagati svoje tijelo boli, a duh patnji. Voditi ljubav u sebi, sa sobom i s novim, onim pravim ljubavnikom. Onim koji će ostati, koji neće odustati, niti nas pokoravati i oblikovati po sebi. Dozvoliti životu oragzmično iskustvo koje će biti uvod u pravo i istinsko buđenje prema življenju kulture živih žena.
Autorica: Tajana Čosić, tajanacosic2205.wixsite.com
Mudre priče Žene koja trči s vukovima
