Skinite prašinu s pohranjenih snova

Koliko Novih godina još treba doći da bismo se odlučili koračati za svojim snovima? Koliko tih besmislenih lista ste već godinama pisali, spremili u najdraže kutije i na koncu – zaboravili na njih?

Je li vam uistinu potreban taj jedan dan u godini da biste shvatili kako je promjena nužna i da morate koračati na put k sebi? Koliko još podsjetnika trebate da biste se uhvatili u četiri oka sami sa sobom, priznali si sve svoje izlike i laži te istinski krenuli u borbu za sebe?

Ima dana kad se poželimo pokriti dekicom po glavi, zaboraviti da postojimo i mi i svijet kojim smo okruženi. Dana u kojima sumiramo što sve NISMO učinili, a mogli smo, trebali smo.


Tužne liste zapuštenih snova

Neće neki novi datum donijeti rasterećenje i neviđenu snagu i inspiraciju. Nećete se probuditi bolji zato što ste započeli još jedan dan života, samo u novoj kalendarskoj godini. Nije do kalendara, ljudi, do vas je.

Mogu proći godine laganja, izlika i praznih floskula i tužnih lista zapuštenih snova. Ali, ako se vi ne odlučite promijeniti, neće se promijeniti ni vaša okolina, ni vaša nutrina, ni vanjština tj. sve ono što vas okružuje.

Nije li vrijeme za promjenu sad, baš sad, kad nemate nikakvih utabanih puteva i razrađenih ciljeva? Ne događaju li se najljepše stvari baš onako ludo, neplanirano, bez fige u džepu i opcija broj dva i tri?

Ne bismo li trebali živjeti sad, najglasnije i najljepše što možemo, radi nas samih? Ne bismo li trebali skinuti prašinu s kovčega svojih snova? Izvući ih van na svjetlost, podariti im opipljivo ruho?

Ne bismo li si trebali obećati prestanak samozavaravanja tijekom svake Nove godine, ne bismo li si trebali obećati autentičnost i dosljednost u svemu što radimo, upornost?


Prilike za napredak

Da, ima dana kad se poželimo pokriti dekicom po glavi, zaboraviti da postojimo i mi i svijet kojim smo okruženi. Dana u kojima sumiramo što sve NISMO učinili, a mogli smo, trebali smo. To su dani kad vrlo rado želimo pobjeći iz vlastite kože jer ne znamo ispoljiti ljutnju koju smo nakupili zato što smo sebe opet vješto slagali.

Ima dana kada i želite pokušati djelovati u željenom smjeru, ali nekako vam ništa ne ide od ruke, pa kompletno odustanete. A ne biste trebali. Trebali biste uzeti pauzu, zanemariti obaveze i ono što ste planirali i dopustiti si kratak odmor. Jer, kasnije ćete moći normalnije disati, jasnije razmišljati i lakše djelovati.

I ne očekujte odmah nalet energije, entuzijazam i nadu koja nikada neće ispariti. Ne događa se to na svakodnevnoj bazi. Više će biti trenutaka u kojima ćete se zapitati zašto se to sve događa i gdje ćete željeti odustati. A ključ je upravo u tome da ne odustanete. Bez obzira koliko teško bilo, tek kad napravite nezamislivo i savladate nedostatak nade, snage, energije i dalje koračate u željenom smjeru, otvorit će se prilika za napredak.

Tada će vaše neopipljivo postati nešto sasvim jasno, opipljivo i bit ćete sretni jer niste odustali kad je bilo najteže. Zato, skinite prašinu sa svih svojih kovčega snova. Umjesto da ih gledate i zamišljate, pokušajte ih živjeti, premda i na tren.

Pokušajte radi sebe, dugujete si to.

Koliko još do snova?

Marija Lombarović
Marija Lombarović

Sanjar i snažna žena. Pišem i plešem. Dijelim s vam svoja iskustva i svoje boli, rane pretvaram u pobjede. Ono sam što se većina boji biti - SVOJA sam. https://marijalombarovic.wordpress.com/ * https://www.facebook.com/MareLombarovic/?modal=admin_todo_tour