Trenutak “vječnosti”

Da vam netko kaže da imate mogućnost saznati što vas čeka u budućnost, biste li to zaista željeli znati? Nekako mi se čini da mi je i horoskop dovoljan. Iako je lažan u većini slučajeva, ostavlja crv sumnje negdje tamo u zatiljku podsvijesti. Znatiželja bi me možda u prvi mah i natjerala da pročačkam, no, znamo da život nije med i mlijeko. Lijepo bi bilo čuti kako ću dobiti na lutriji i kako će sve biti divno i bajno. No, zamislite kako bi bilo živjeli sa spoznajom da znate kako vas čeka tuga, čemer i jad, a da to nikako ne možete izbjeći. Jer, budimo iskreni… Sudbina se tako i naziva jer je neizbježna.

Samo oni ljudi koji su unaprijed svjesni svoje prolaznosti, daju najljepše i najbolje od sebe. Baš kao da će biti zauvijek.

Zamislimo situaciju da unaprijed znamo kako je osoba za koju mislimo i osjećamo da je naša srodna duša, ustvari sudbinski predodređena na odlazak u nekom periodu. Bismo li ostali u toj vezi? Bismo li izrekli sudbonosno DA, izgovarajući zavjete “u dobru i zlu, zauvijek“? Možda netko i bi, netko kome nije važna kvantiteta već kvaliteta.

Vječno i zauvijek

Iako je suludo, ustvari, očekivati da je išta na ovome svijetu vječno i zauvijek, čini mi se da se najčešće baš tako postavljamo. Da, znam onaj osjećaj kada mislimo da nitko ne može zamijeniti osobu koju istinski volimo i obožavamo. I, ustvari, i ne može je zamijeniti. No, možda je može nadomjestiti. Logički gledano, nisu li ljudi zaljubljeni u osobu zato jer im ta osoba pruža onaj neki čarobni i neopisivi osjećaj koji nazivamo ljubav? Zašto je teško vjerovati da samo baš ta osoba to može pružiti i nitko nikada više?

Svjesna sam da ljudi nisu poput konzervirane hrane koja ima otisnut rok uporabe. Ali, pogledajmo sami sebi u oči i ustvrdimo da smo…smrtnici. I baš zato, riječ zauvijek gubi smisao. Postoji, ali je lažna po samom svom opisu. Nedokazana i besmislena.

Slučaj 1.

Nakon dvoznamenkastog broja godina provedenih u braku koji je počeo riječima kao i svaki drugi …”u dobru i zlu i zauvijek“, ONA odluči promijeniti svoj modus operandi života koji je vodila i ostaviti sve iza sebe. ON ostaje s već poluodraslom djecom  u njihovom dotadašnjem domu. Ostaje sam i u nevjerici. ON je vjerovao da riječ zauvijek zaista postoji. ONA je nije shvaćala ozbiljno. ON ne shvaća kako je život, ustvari, satkan od promjena koju nam najčešće stvaraju drugi. ON je voli. Baš kako je i rekao. Zauvijek. I to zauvijek još uvijek traje u njegovom umu i srcu. ONA to ne percipira na taj način. ONA je shvatila da ne želi  više imati to “zauvijek”.

Riječ zauvijek postoji, ali je lažna po samom svom opisu. Nedokazana i besmislena.

Nastupa ona tuga, čemer i jad koje spomenuh na početku. Borba za nekoga radi osjećaja koji pruža. Radi sjećanja koja su stvorili. Radi djece koju su plod osjećaja koje su pružali jedno drugom. ON ne razumije da mu ONA više ne zna, ne može, ne želi pružati osjećaj jer ga… nema. ON misli kako se taj osjećaj može vratiti. Pitam se…može li se?

Može li se pokrpati ta rupa nastala od silne tuge i razočarenja koja nastaje kad nam je netko drugi kopa u srcu, mekanom i podložnom stvaranju rupa baš radi ljubavi koju osjeća? I to kopanje uglavnom nastaje alatom koji smo toj osobi, uz fanfare i vatromet, nekad davno dali u ruke – u vidu otkrivanja svojim mana i slabosti. Ono što znam je da nikoga nikada i ničime ne možeš natjerati da te voli. Ljubav se ne forsira. Niti na početku, a kamoli na kraju. Da su znali na početku da neće biti zauvijek, sumnjam da bi pristali biti dijelom nečega lijepog s otisnutim vijekom trajanja.

Slučaj 2.

Samohrana majka dvoje djece. Jedno iz braka, drugo iz veze nakon braka. I opet je oba puta trebalo biti zauvijek. Ali, šipak…nije bilo. Ustvari, vrlo je hrabro nakon spoznaje da zauvijek ne postoji, poželjeti naći drugo zauvijek. Ipak, pojavio se netko za koga je mislila kako može biti druga šansa. Pokrpavši rupe zabluda i nepovjerenja, stavljajući preko njih tepih da se ne vide, pustila je u svoj život drugu šansu, širom otvorivši vrata. I opet nekome tko ne “fura” film o vječnosti.

Pa, kada te dva puta skrše i slome, ubiju onu bludnicu nadu, u koga i u što više vjerovati, zaista? Odustaneš od traženja sreće u tom smjeru i pokušaš je izazvati kroz druge oblike. Obrišeš nos rukavom, okreneš se na peti  i zatvoriš i vrata i prozore i još spustiš rolete, za svaki slučaj. I onda netko počne kucati na rolete. I uporno kuca, iako ih je odbijala podići. No, vrag je ta znatiželja. Nakon što ih je podigla, kucanje je postajalo jače, pa je otvorila prozor. I naslonivši se na njegov okvir, krenula na izlet upoznavanja nekoga tko je znao već pri dolasku do prozora, da zauvijek nije istinit termin.

Prvi put…i jedini put

Znao je, jer svaki dan živi sa spoznajom da mu je bolest od koje boluje oduzela pravo da vjeruje u zauvijek. Zna, jer na sebi ima otisnut rok trajanja. I baš takvi ljudi, svjesni svoje prolaznosti, upravo tada daju najljepše i najbolje od sebe, baš kao da će biti zauvijek. Nije li to pravi paradoks?! Ona, već u startu suočena spoznajom da nema zauvijek, ogoljena od prva dva “zauvijek” puta, ipak odlučuje pristati na ograničeno postojanje ljubavi. Rok koji uvjetuje viša sila možda zvuči romantično, no, svakako je još bolnije kada dođe do kraja. Tek tada vjerojatno shvatimo kako su najgore baš one stvari na koje nikako nismo mogli utjecati. Opet, to su možda baš sve stvari koje nam se kroz život događaju, samo toga nismo realno svjesni. Ljepše je vjerovati da sami krojimo svoj ogrtač kojim se pokrivamo. Da smo carevi svog carstva. I silno nas boli kad ne možemo koračati na način koji sami određujemo.

Ne želim moći znati što će se dogoditi. Najljepše su stvari one koje osjetimo po prvi put. Tih prvih puta se sjećamo. Bilo da su dobri ili loši. Prvi put je sad. I jedini put. Neponovljiv. I ne traje zauvijek, već samo taj trenutak. Skupljajući te trenutke, stvaramo osjećaje koji su veličanstveni u toj mjeri da poželimo da budu … zauvijek.

Andrea Bogović: oKRAJak iluzija

Andrea Bogović: Vjerujem u anđele

Andrea Bogović: Retro nostalgija

Andrea Bogović: Gdje ja to živim?

Andrea Bogović

Ženski grafiti

Kažu da je život ono što se događa dok mi planiramo nešto drugo. Volim pisati o sudaru planova i života, o akterima koji ga čine. O nama, ljudima.

WordPress Ads