Stojim danas na “čik-spotu” i uz kavu s nogu pušim prvu jutarnju cigaretu. Nekako mi je baš pasala, jer sam upravo izbjegla sudar sa šleperom koji je “izletio” s parkinga vojarne. Anđeli (da, postoje!), su me spasili jer sam se pravovremeno zaustavila i izbjegla susret treće vrste s pravim pravcatim tenkom, natovarenim na prikolicu spomenutog šlepera! Ne znam što je bilo u glavi vozaču kamiona i kako je mislio izvesti manevar izlaska s parkinga jednakom lakoćom kao da vozi motor. Vjerojatno je zaboravio na činjenicu kako vozi kamion s prikolicom, dug oko 20m i još na njemu – tenk.Iz analize tog događaja prekinulo me zviždanje.
Slušam kako netko prilazi i zviždi, neku melodiju toliko kristalno jasno i točno, kao da svira instrument. I shvatim kako taj netko “fućka” Odu radosti. U pola 9 ujutro! Pričekam vidjeti čije će se lice ukazati iza zida koji mi zaklanja pogled i ugledam dečka od 20tak godina, izvođača melodije, što me totalno oduševilo. Ne sjećam se kada sam nekoga čula da zviždi i to još tako veselo i to Odu radosti i to tako rano ujutro. Prva pomisao bila mi je kako je dečko vjerojatno sretan. Ali ono, baš sretan, iznutra. Znate onaj osjećaj kada se osjećate sretno bez ikakvog trenutnog poticaja.
Primjećujem jednu zanimljivost gledajući malo i sagledavajući našu naciju. Čini mi se kako smo zaboravili biti sretni. Jedna od prvih stvari koju mi spomenu prijatelji kada se vrate s nekog putovanja je kako su stanovnici tih zemalja nasmiješeni i neopterećeni. Sukladno tome, mi Hrvati to nismo.
Zašto? Čisto sumnjam kako je stanovniku Indije koji cijeli dan pere plahte lakše nego većini nas, ali čovjek se stalno smije. Ok, nije baš da je normalno stalno imati osmijeh na licu, no, možemo li naći neku sredinu? Može li se naučiti biti sretan unatoč problemima koji nas nemilice stišću?
Stvaramo li sami taj osjećaj temeljem vlastitih percepcija sreće? Postoji li tipka za sreću u nama samima? Jesu li to neki posebni kemijski procesi koje je moguće potaknuti kako bi zaista bili sretni, onako iskreno, iznutra, bez glume i umjetnog osmijeha ( koji koristimo za fotografiranje nakon kojih nastanu ne baš dobre fotke)? Je li dovoljno pojesti čokoladu i potaknuti serotonin? Možda.
S druge strane, lako je procijeniti kako postajemo nesretni. Ne sumnjam da postoje ljudi koji isto tako glume da im je gore nego je kako bi na taj način privukli pažnju, no zasigurno većina želi izbjeći bilo kakvu situaciju koja dovodi do “nesretnosti”. Situacije uglavnom stvaraju ljudi. Ljudi sa svojim životima koji se dotiču naših. Postoje i one situacije, nametnute nam nekim višim silama, na koje ne možemo utjecati i uglavnom su najteže, ali čini mi se kako ih baš radi toga možda lakše prihvaćamo. Tada se borimo s jasnim ciljem. I prepreke su jasnije označene.
Kada su u pitanju ljudi zbog kojih se ne osjećamo sretnima, situacija se mijenja. Ne čine nas tužnima nepoznati i strani ljudi, već baš oni iz naše blizine. Pomalo ironično, često sami sebi stvaramo čisti mazohizam. Ako smo osobe koje izrazito vole, cijene, poštuju i pomažu, divna samo podloga da izgorimo. U redu je davati sebe sve dok s druge strane i primaš, napunjen kao baterija koja daje energiju. Ukoliko nema “dvosmjerne struje”, ostaješ prazan. Biti prazan, znači ne biti sretan. Možda je to sistem majke prirode koja nas upozorava jednako kao što na bolest upozorava osjet bola. Ipak, kada te nešto boli, popiješ tabletu ili posjetiš liječnika. Kada si nesretan, čekaš da prođe. KRIVOOOO. Ništa ne prolazi, osim vremena samog. Osjet tuge ne prolazi vremenom, već eliminacijom uzroka. Ili, determinacijom.
Teško je dobrim dušama odlučiti se na drastične poteze na koje nisu navikli, ali upravo ih je neimanje tih poteza i dovelo do slijepog kolosijeka. No, za sve postoji prvi put. I nije lako naučiti i izustiti reći riječi koje sadrže negaciju. Teško je reći NE, kada ste uvijek govorili DA.
Probajte:
Zauzeti se za sebe i svoje biće.
Prestati biti podloga za iskorištavanje i uzimanje ‘zdravo za gotovo’.
Prestati biti osoba koju se prvo nazove u problemu.
Prestati biti važan samo kada su drugi loše.
Prestati biti osoba koju se karakterizira kao onu kojoj je sve lako.
Možda te osobe imaju jaka pleća i podnose terete, no to ne znači kako je osjet tog istog tereta manji. Uz to, skupljaju tugu i gorčinu u sebi (ne kažu li da je štitnjača bolesna baš radi silnih tužnih i razočaravajućih situacija koje se akumuliraju u njoj? Znate onaj osjećaj kamena u grlu?).
Moramo voljeti sebe da bi nas voljeli drugi. A ja dodajem, i da bi nas poštivali.
Ne stignemo uvijek promisliti prije nekih reakcija i nesvjesno sami stvaramo puno ‘situacija’. Ponekad treba udahnuti, dati si par sekundi više prije neke odluke ili izgovorene rečenice. Mali čovječuljak zdravog promišljanja je uvijek s nama, samo ga počesto lupimo po glavi kada izviri kako bi nas upozorio. Pustimo ga češće i poslušajmo što nam ima za reći.
Rezimirajmo: dobro je biti dobar i budite dobri…ali ne pod svaku cijenu. Radite dobro drugima sve dok se osjećate dobro radi toga, ali samo do tog trena, ni momenta više! Čovječuljak će vam reći kada je dosta. 😉
Kada se više ne osjećate dobro i sretno, a uzrok pronađete u nekoj drugoj osobi, probajte promijeniti svoj modus operandi. Za promjenu. zagrlite sebe, ugodite sebi, napravite nešto dobro samo za sebe. Na to imate pravo i obavezu. Potaknite svoj osjećaj sreće radeći nešto za sebe. Ono što je sigurno je kako ćete sami sebi biti zahvalni.
A možda i zazviždite Odu radosti, tek tako…lako.
