My Nightmare: moja kosa, moja ALOPECIA

Bolna tema za svakoga, a posebno za jednu ženu. Znak ženstvenosti, bila ona duga, kratka, ravna, kovrčava, plava, smeđa… U ovom tekstu možete naići na više pogrešaka jer cijedim dušu dok ovo pišem, pa mi po tipkama kaplju suze. Ili mi se, dok prečitavam, sve zamagli od izdisanja.

Malo o samoj alopeciji

Postoji puno različitih vrsta alopecija i svaka ima svoj uzrok. Ova moja je – imunološka. Pretpostavlja se da se stanice osmišljene za borbu protiv bakterija i virusa počinju boriti protiv vlastitih folikula dlake, prepoznajući ih kao ‘stranca’. Povrede imunološkog sustava smatraju se jednim od glavnih uzroka alopecije areatae. Bolest može početi u bilo kojoj dobi. I baš zato što je imunološkog porijekla, čini se da je baš ona bez uzroka.
Kad se odigralo sve to sa štitnjačom, najjednostavnije je bilo okriviti posao. Jer, zašto ne? Naporan je, stresan je, zahtjevan, iscrpljujuć…
Stres nije znanstveno dokazani uzrok te alopecije, ali postoje i studije u tom smjeru. Valja napomenuti da to nije stres na razini ‘slupala sam auto’, nego nešto puno dublje ili trajnije. Alopecija areata može se pogoršati. Međutim, moderna tehnologija nudi razne tretmane dizajnirane da dovedu bolest u stanje remisije. Postoji velik broj pacijenata koji su već dugi niz godina u stanju remisije. I o tome ću pisati. Što sam sve probala… Pa, ako ste zainteresirani za ovu temu – scroll, scroll.

Kada i kako?

Sve je počelo 1997. godine. Tada sam, kao mala, imala konstantne angine, grlobolje, upale. Doktori su me tada uputili na rutinsku operaciju tonzila (krajnika ili kako se to već drugačije kaže). Zaista nisam imala problema s bolestima do tada. Bila sam zdravo i živahno dijete, a sve sezonske boleštine bih borilački pregrmila. Nisam odrasla na lijekovima, tabletama, antibioticima. Nakon operacije, sve se to fino povuklo, pa je mala Sara bila još i zdravija!
Ipak, nešto nakon operacije, prvi put se susrećemo s novostima. Kako sam tada tek krenula u školu, moji roditelji su se tek upoznavali sa situacijom, okruženjem, ljudima, djecom, pa čak i roditeljima, koji će biti tu kroz 8 godina našeg života. Tog dana vratila sam se doma iz škole. Sasvim običan dan, zar ne!? Pisanje zadaće, spremanje za ples, povratak doma, tuširanac, mama suši kosu i hop. Rupa na glavi. I krenu propitkivanja. Maltretira li te netko u školi? Tuče li te netko? Jesi li se s nekim svađala? Da ne nabrajam dalje, znate roditelje.
Iako, moram priznati, moje prve godine u školi nisu bile idilične. Ne mogu se ljutiti na te ljude, nisu znali što se događa u pozadini. A i djeca, pa tako i ja sa svima njima, uvijek imaju neke čudne potrebe i iskaljuju negdje viđenu zlobu, nedostatak bilo čega i kako to već ide.
Tema per se, možda ću jednom i o tome… Ipak, bez obzira što su nerijetko stradale knjige, torbe i slične materijalne stvari u tim dječjim ‘okršajima’, ovo nije bio slučaj. Imala sam okruglu rupu na glavi, kao da mi je netko počupao snop kose veličine oraha.
~

Pokušaj s doktorima Vol. 1

Moji su roditelji tada, zajedno sa mnom, krenuli obilaziti  doktore. Ali, ubrzo su dobili sve potrebne odgovore. (Ne zaboravite, bila je 97-a!) To vam je sve u redu. Vaše malo biće je preživjelo težak šok. Po prvi put primila je teže lijekove, anestezije. A i sam čin operacije…. Bit će to sve u redu. A vi, lijepo, ne brinite. Tu su vam i receptići s kojima ćete u ljekarnu, pa s ovim losionom 2x na dan, a s ovom otopinom jedanput dnevno. Kroz otprilike mjesec dana sve će to fino narasti. I čudo! Tako je i bilo.

Pokušaj s doktorima Vol. 2

Prošlo je nekoliko mirnih godina. Mirnih po pitanju kose. Ali, uvijek postoji taj ‘ali’. Godine 2003., nakon što sam se vratila sa skijanja, rupa je opet tu. I opet period u kojem mi to uporno mažemo, one odlaze, pa se tijekom zime pojavi još koja… Povratak kod doktora. Ovoga je puta dijete bilo iscrpljeno od skijanja, umorno, pad imuniteta. Uz mazalice, neka se nakljukam s puuuuuno vitamina i sve će to proći dok si rekao ‘keks’. Srećom, moji skeptični roditelji (u najpozitivnijem smislu) nisu stali. Napravili smo sve krvne nalaze i ustanovili abnormalno visok reuma faktor. Pa smo mjesecima išli na Šalatu na preglede i ispitivanja, ne bi li nam netko dao dijagnozu.
Plesala sam od svoje 3. godine i nikad, ali nikad, nisam osjećala bilo kakve tegobe. Po nalazima – mala je fenomen. Ubrzo nakon toga dobila sam i prvu menstruaciju. Pa su moji roditelji dobili novo objašnjenje. Znate, poremećaj hormona, curica postaje žena, pa su vam to posljedice svega zajedno. Od imuniteta do hormona, pa do same menstruacije koja poteže razne promjene na tijelu. Nakon doslovno mjeseci i mjeseci intenzivnog traganja za odgovorima i ja sam se umorila. Kako se sve povuklo, dogovorili smo se da ćemo to pustiti. Možda je stvarno ‘samo’ pubertet. I opet period zatišja.

Povratak agonije na velika vrata

Već sam prije spominjala, ali evo ponovno jer je vezano za ovu situaciju. Ljeta 2016. operirala sam štitnjaču. 2-3 mjeseca nakon toga, otpada poveći krug kose. Zatim još jedan i još jedan. Sve to traje dobrih 6 mjeseci. Krene, pa stane.

Emocionalna dimenzija

Ono što je meni bitno napomenuti, u doba kad sam operirala štitnjaču bila sam u naizgled savršenom periodu života. Tada sam bila u vezi (ne s tatom bebice) koja nije upotpunjavala ravnotežu koja mi je tada trebala. Karijera je pak prštala na sve strane. Bio je to prekrasan period na poslu. Novosti, putovanja, zanimljivi projekti… Posložila se zdrava ekipa, ali izvan radnog vremena, od strane osobe s kojom sam živjela, nisam imala razumijevanje. Kad se sve to sa štitnjačom odigralo, najjednostavnije je bilo okriviti posao. Jer, zašto ne – naporan je, stresan je, zahtjevan, iscrpljujuć, itd. A to što me činio sretnom, ispunjenom, boljom i kvalitetnijom osobom koja je rasla iz dana u dan?
Od mene su se očekivale neke druge stvari. Ne uzimajući u obzir ono što meni treba, što ja želim. Polako su se sva ta nerazumijevanja nakupila i došla sam do točke da se više ne mogu boriti protiv toga. Krenule su sve veće i češće svađe. Razna negative i moji pokušaji da izvučem cijelu tu priču u konačnici su završili time da sam nesvjesno digla ruku na sebe. U smislu, dozvolila sam si odugovlačenje svega iz krivih razloga. A samo sam svim snagama to htjela to izvući. Nije bilo više niti te sile, niti snage, niti energije da bih mogla preokrenuti ishod. Jer, i sami razlozi bili su krivi, pa se ta priča završila.
Bili su to trenuci u kojima sam svoju najbolju prijateljicu pitala zašto mi se nije već godinu dana dogodila situacija da puknem od smijeha zbog ničega? Znate ono kada se počnete smijati i plačete. A nekada nije niti bitno zašto. Ponekad je jednostavno smiješno i glupo za prepričavanje. Takvih trenutaka nisam imala dugo, što je za mene i ono kakva sam inače bila, bilo jako čudno.
~

Svoja JA

I tu nastupa tata bebača, koji me zna od moje 18. godine, ako ne i duže. On me u nekoliko navrata pita što se sa mnom događa i zašto nisam svoja. Tada sam se i sama zapitala… Kako netko tko me zna, a rijetko viđa, uočava tu razliku?
Nakon samog prekida koji je bio odmah nakon Nove Godine, dala sam si vremena kako bih se sama sa sobom presložila. Naredno ljeto, dakle godinu dana od operacije, odlazim 2 tjedna na odmor. Ja i moj dragi, budući tatić, tada novopečeni dečko, odabrao je destinaciju. Sicilija. Nešto da iskoristimo ljeto, a da se ne moram previše vucarati po aerodromima, jer sam ih se zasitila od poslovnih putovanja. Idila!
Tada sam napokon došla do faze u kojoj sam bila svoja. Napokon sam odahnula. Opustila se. Spominjem ovo, jer sam s različitih strana uvijek čula isto. Neovisno hoćemo li to nazvati stresom, traumom, teškim periodom… Ako je posljedica kosa, tada to nastupa 6 mjeseci do godinu dana nakon stresnog perioda. Bonus, kada se ukočite, ako se radi o gornjem djelu u predjelu ramena, kada doslovno imate teret na leđima, to se isto povezuje sa stresom. Postoji metoda kojom se može doći do uzroka, izračunava se točan dan spornog događaja.
Uz mene je sada osoba koja me razumije, koja je bila tu cijeli moj život, koliko god da nismo bili skupa, tu smo, sada jesmo. Na Siciliji, s avanturom pred nama. Odmor za tijelo i dušu. Vulkan, plaže, fina klopa, vinčeko, bazeni, spa… Ma sve s osobom koja mi je već tada bila sve.
~

Tema: kosa

I sjećam se tog trenutka kao danas. Prekrasan bazen, s pogledom na Taorminu. Plutam u tom bazenu i po prvi puta otvaram temu kose s njim. Dušu sam ispustila dok sam mu rekla sve što me muči. Tada se to vuklo već dosta, pola godine. I mogu reći da mi je spremanje za izlazak trajalo do sat vremena duže. Kako bih namjestila kosu, a da se ne vide sve te silne rupe. On smiruje, kao i uvijek. Po povratku tražimo rješenja, doktore, raspitujemo se.
Druga scena, drugi grad, apartman u potkrovlju. Tuširam se u modernoj staklenoj kadi. Osim vode, po mom tijelu cijedi se kosa. Snopovi kose. Doslovno se isprala s glave. Kad sam zatvorila tuš i uzela taj snop kose kako bih ga bacila u kantu, slomila sam se.
Na koljenima sam plakala, nemam galantniju riječ od – cvilila u sebi. Na najljepšem putovanju, u 10 minuta, ostala sam bez 50% kose. Suze nisu stajale. Sklupčala sam se na mokar pod i jecala. I ne mogu stati. Izlazim pred njega…
~
Sara Bužleta

U nadi da ću kroz iskustva koja sam osjetila na svojoj koži uspjeti pomoći svakome tko se nađe u ovim rečenicama, pišem o šarenim temama. Sretne su i tužne. Prevrtljive i realne. Jer - takav je život.