Kad sam normalna, nisam svoja

Osim skupljanja prašine, nekad su reklamni rokovnici služili i za moje škrabanje i krajnje netalentirano crtanje. U nedostatku inspiracije za igru ili kao predah od domaće zadaće,  rokovnik je značio cijeli jedan dječiji svijet prepun mašte i vizija o budućnosti koja me čeka. U osnovnoj i srednjoj pisala sam izvrsne sastavke, ali sam zbog svoje introvertnosti odbijala razvijati taj talent.

Svoje bilješke sam skrivala, smatrajući ih smiješnima, beznačajnima i nebitnima. Sve dok jednom nisam odlučila baciti ih i u potpunosti prestati s piskaranjem. Čvrsto sam vjerovala da bi me drugi smatrali, u najmanju ruku, nenormalnom. Tada sam već bila student, zaneseno sam vjerovala u bolji svijet i svakodnevno su mi padale na pamet razne ideje i rješenja. Ali, nisam ih se usudila zapisati ih, a pogotovo ne izgovoriti. Moj napor da ostanem „normalna“ u očima drugih sputavao je svako moje izražavanje. Tada su se rokovnici koristili isključivo za bilješke s predavanja i pripremanje ispita.

Prijelomni trenutak

Puno je vremena prošlo otkako sam osjetila potrebu da svoje „a-ha“ momente prenesem na papir. Trebao mi je prijelomni trenutak, nakon kojega ništa neće biti isto. Hvala Bogu, dogodio se onda kad sam shvatila da život u mišjoj rupi nema smisla i da zaslužujem glavnu ulogu u vlastitom životu. Od tada se više ne bojim tuđih reakcija. Sada mi je najvažnije izraziti se, ne uzimajući u obzir hoće li me drugi shvatiti, prihvatiti ili dijeliti moje utiske.

Tako sam došla do PLAVOG PERA (plavopero777.wordpress.com) – ideje o čistom, jasnom i istinitom pismenom izražavanju koje je bilo potisnuto, zaboravljeno, skriveno u „podrumu“ mojih strahova.

Nesigurnost me ograničavala i svaki pokušaj da moja autentičnost izađe na svjetlo dana, trajao je kratko. „Brže bolje“ trčala sam nazad u sigurno područje normalnosti i netalasanja. Tješila sam se kako i ljudi oko mene žive uljuljkani sigurnošću i izvjesnošću svakodnevnog i rutinskog u kojem se dešava malo, ali sasvim dovoljno da se izgura dan i stavi kvačica na uspješno preživljavanje. Nasuprot tome, znala sam i za ljude koji žive svoje snove. Znala sam da postoji nešto više od pukog preživljavanja. Da postoji mnogo više od negiranja i potiskivanja sebe. To VIŠE je imati petlju, za ne samo PREživljen već za PROživljen život.


PROŽivljen život

Za PROživljen život nisu neophodni milijuni na računu, vile, jahte i egzotična putovanja. Jer, toliko je neotkrivene egzotike u nama samima da je malo posvetiti jedan život samo tom istraživanju. Usuditi se izgovoriti i učiniti sve ono što duboko u sebi osjećamo kao istinu i smisao, ma kako se činilo ludim ili smiješnim važnije je od bilo kakve materijalne satisfakcije i grčevite potrebe za ostankom u okvirima normalnosti. Zašto je važnije? Zato što će nas kad tad početi gušiti maska koju nosimo.

Svoju ljubav prema pisanju, grubo sam odbacila, bacivši svoj rokovnik. Ali, ona me ponovo pronašla onda kada mi je oslobođenje od tereta zvanog „biti dobro uklopljen“ bilo najpotrebnije. Javila se kao kanal mog samoostvarenja. To je tek jedan primjer kako sam godinama negirala i lagala samu sebe. A sve zbog nedostatka hrabrosti da budem to što već jesam: neprilagođena, iskrena i ono najvažnije – krajnje nesavršena.

Osjećala sam se zarobljeno u zatvoru kojeg sam sama izgradila. Nije bilo nikoga koga bih okrivila osim mene same. I dok su drugi bili zaintrigirani magijom privlačenja i ostvarenja svojih materijalnih želja: automobila, kuća i partnera iz snova, vapila sam za oslobođenjem, skidanjem okova vlastite ograničenosti i programiranosti. Pomalo očajnički, htjela sam preko noći, strgnuti masku kojom sam se branila od života. Ipak, ništa se ne događa odjednom.

Živim ono što jesam

Drago mi je što je posvećeno vrijeme urodilo dobrim rezultatima. Danas mogu reći da sam na dobrom putu da živim ono što jesam. Još uvijek se suočavam sa strahom od osude, ali moja misija je slobodno izraziti svoj mali svijet u ovom velikom svijetu, čije strašne procjene i ocjene sam se toliko bojala sve ove godine.

P.S. Tekst posvećen vama koji ste zbog srama ili straha od odbačenosti i nerazumijevanja odlučili utišati svoj unutrašnji glas i tako spriječili sebe da živite po vlastitom osjećaju. Cijena koju plaćate je visoka: osjećaj praznine i besmisla. U očajnom pokušaju da ugušite misli, emocije i želje, ugušit ćete sami sebe. Rezultat takvog odnosa prema sebi može biti i neki oblik poremećenog rada štitne žlijezde. Stoga se vrijedi zapitati: „Zašto mislim da ovaj svijet ne treba upoznati moju pravu suštinu?“ Iskrenost prema sebi je prvi korak.

Anela Merdanović
Anela Merdanović

Strijelac u neumornoj potrazi za smislom, transformacijom i slobodom.