Nedavno sam negdje pročitala da naša duša ima plan koji ne dolazi od ljudskih želja. Zanimljivo je da mi je ta rečenica zapela za oko neposredno nakon trenutka kada sam čvrsto odlučila sahraniti svoje želje i nade. Preteške su mi postale. Zbog njih je moja glava stalno u budućnosti koja, eto, nikako ne dolazi. Barem ne onako kako je zamišljam. Zbog onih koje su se mogle ostvariti, a iz nekog razloga nisu, pomalo nostalgično, vrtim već izlizanu, odavno prošlu priču. Gorko-slatki okus patnje sjećanja i vizija prožima moj život, ostavljajući mali ili nikakav prostor sadašnjosti. U tom klackanju zaboravljam da nemam ni prošlost ni budućnost.
Ako zauvijek prekrižim svoje težnje, znači li to da mi više ne vrijedi živjeti? Što je čovjek bez nade?
Neizvjesnost budućnosti i nepopravljivosti prošlosti
Ako zauvijek prekrižim svoje težnje, znači li to da mi više ne vrijedi živjeti? Što je čovjek bez nade? Beznadežan slučaj ili ipak netko tko se sjetio udisati zrak, smiriti svoj um, usporiti i zahvaliti Bogu na DANAS?
Proglasiti nevažećim sve ono što javno i potajno želim, znači da prihvaćam neizvjesnost budućnosti i nepopravljivost prošlosti. Sad mi se čini istinitim to da je život od danas do sutra i da je prava umjetnost naučiti misliti samo o današnjem danu. Jer, dovoljan je djelić sekunde da se preokrene život.
Plan moje duše
Polako mi postaje blisko imati povjerenje u plan moje duše živeći samo sada, u ovom trenutku, iako mi se smisao tog momenta može činiti potpuno zamagljen i dalek. Spisak želja je podrapan i bačen, ne zato što sam izgubila vjeru, već zato što sam na teži način shvatila da sutra o kojem maštam možda nikada neće doći. Nije tragedija u neispunjenoj želji sve dok znam da mi Bog nikad ništa ne uskraćuje, već me bezrezervno podržava, svijetleći mi put.
Plan za danas: Živjeti taman koliko je dovoljno za danas. Dakle, ni manje ni više, nego kao da sutra ne postoji.
