Iako se svakodnevno susrećemo s problemima rodne neravnopravnosti, moramo se složiti da žene danas uživaju znatno veća prava nego što su ih imale naše bake i prabake. Više prava, ali i više stresa. Paralelno s tim, došlo je i do transformacije braka kao zajednice dvoje ljudi u kojoj se sve češće nastani neka treća osoba. Bračna nevjera nije više iznimka koja potvrđuje da život nije bajka.
Glavni razlog za to je promjena našeg današnjeg mentaliteta. Još u prošlom stoljeću brak je bio obostrana potreba kako bi se osigurala egzistencija za brojnu obitelj koju bi supružnici stvorili. Od bračnog se partnera očekivalo ispunjavanje dužnosti kroz preuzetu ulogu muža/žene i oca/majke. Seks nije imao veću važnost, osim oslobođenja od napetosti (muške, naravno!) i produženja vrste. Ljubav kao čvrsta emotivna povezanost se stvarala, ali rijetko iskazivala.
Osjećaj zaljubljenosti počiva na idealiziranju partnera i našoj projekciji tog ideala na partnera.
Rezultat zaljubljenost
Za razliku od tada, danas je stupanje u brak ili ozbiljnu vezu rezultat zaljubljenosti. Ne ljubavi, već zaljubljenosti. To nikako nije ista stvar, niti jedno proizlazi iz drugoga, iako se doživljavaju na sličan, pa čak i isti način.
Osjećaj ljubavi čvrsto je emocionalno vezivanje jedne osobe za drugu. Evolucijska psihologija zaključila je kako se emocija ljubavi pojavila kao vrlo čvrsta veza između majke i djeteta/mladunca uslijed potrebe za osiguravanje dovoljno vremena za postizanje njegove spolne zrelosti i osamostaljivanja. Kako majka koja se brine o više djece ne može obavljati sve zadatke za preživljavanje, o njima skrbi njezin muž, koji je također vezan za svoju obitelj.
Za razliku od ljubavi, kao čvrste i donekle trajne emocionalne veze, zaljubljenost ima sasvim drukčiju psihološku pozadinu. Osjećaj zaljubljenosti počiva na idealiziranju partnera i našoj projekciji tog ideala na partnera.
Problem zaljubljivanja je u tome što ne postoje idealni partneri. Dok smo zaljubljeni vjerujemo kako je druga osoba idealna, savršena, sve o čemu smo sanjali, u svemu naj… S jedne strane ne vidimo objektivno, a s druge strane ta se osoba, u želji da bude prihvaćena, trudi pokazati u najboljem svjetlu. Ovo naravno, vrijedi i obrnuto.
Nakon nekoga vremena, najčešće pod teretom svakodnevice, progledamo i uviđamo da je stvarnost sasvim drugačija od naših ideala i nastupa razočaranost i kriza u odnosu. Najčešće je za to potrebno nekoliko godina, ovisno od kakvog smo materijala sazdani.
Podloga za nevjeru
Zaljubljenost cvjeta, rađaju se djeca, dižu krediti, trči za novcem… A onda sasvim neprimjetno u naše živote ušeću umor, nezadovoljstvo, manjak vremena za stvari koje nas vesele i opuštaju. Odjednom shvatimo da smo izgubili partnera kakav je nekada bio. Protestiramo i pokušavamo ga natjerati da se ponaša na način koji bi nam dao onaj stari osjećaj voljenosti. A kada u tome ne uspijemo, jer nitko se ne mijenja na bolje pod salvom kritika i nezadovoljstva, gubimo nadu i to rezultira krizom veze. I evo nas za čas sa zahtjevom za razvod braka u ruci. Nerijetko odustajemo od tog rješenja zbog dobrobiti djece i ostajemo u tzv. roditeljskom braku. No, ne napušta nas nada da će se ipak pojaviti netko tko je „pravi“ za nas, da nam život neće proći, a da ne doživimo „pravu ljubav“. Tako nastaje psihološka podloga za nevjeru.
Nevjera je izraz unutrašnjega konflikta između potrebe da se ode iz nedovoljno udobne veze i odluke da se osoba „žrtvuje“ i ostane u njoj. Nevjerna osoba ostaje u vezi koja je ne ispunjava dovoljno, a istodobno razvija odnos s nekim trećim. U njemu ta osoba dopunjava zadovoljenje emocionalnih potreba.
Iako nevjerni partner sanjari i mašta kako će ostvariti novu, dovoljno udobnu vezu koja će mu donijeti dovoljno motiva da raskine staru, to se u stvarnome životu ne događa često. On uglavnom produžuje trajanje svog unutrašnjeg sukoba, bez odlučivanja za jedno ili drugo, želeći da što duže traje situacija u kojoj su oba dijela njega zadovoljena. Skriva novu vezu jer bračnog partnera „ne može boljeti ono što ne zna“, a istovremeno živi u iluziji kako će se odlučiti za novu vezu kada se ispuni neki uvjet koji je sebi postavio. I to obično traje sve dok osoba ne bude uhvaćena u nevjeri.
Ostati ili odustati?
I što tada, ukoliko ste prevareni? Otjerati ga/je i preuzeti cijeli teret podizanja sretne i uspješne djece? Možda ipak oprostiti? Ali kako?
Tako „oštećena“ veza može imati budućnost samo ako se nadiđe prethodno nezadovoljstvo vezom i osjećaj „polurazočaranosti“.
Psihoterapeuti kažu kako je veća vjerojatnost da će prevareni partner oprostiti prevaru ako drugi partner učini bar neke od sljedećih stvari:
1. U potpunosti prizna prevaru i svoj čin jasno označi kao pogrešku i prihvati odgovornost za svoj postupak.
2. Zatraži oprost i potvrdi kako mu je silno žao što je to učinio/la i izrazi iskreno suosjećanje s patnjom prevarenoga partnera.
3. Izjavi kako voli svoga partnera i želi s njim/njom nastaviti vezu ili brak;
4. Obeća kako ništa slično neće ponoviti u budućnosti.
5. Izrazi spremnost da s partnerom radi na ostvarenju kvalitetnije veze, kvalitetnije nego u prošlosti.
Najbolje što parovi suočeni s prevarom mogu učiniti jest potražiti pomoć dobrog bračnog terapeuta. Šteta je razvesti se bez da si date drugu šansu, ali ovaj put uz pomoć stručnjaka.
Ako uspijete – i vaša će vam štitnjača biti zahvalna!
