Svoja si najvrjednija investicija

Sad kad znaš da si sretna i blagoslovljena zato što postojiš, što si živa, što si upravo SADA OVDJE i što osjećaš zahvalnost za taj dar ŽIVOTA, vrijeme je da preuzmeš veći nivo odgovornosti za sebe i razlog svog postojanja!

U prethodnom blogu „PUT DO SRETNIH TRENUTAKA“ pokazala sam kako možeš izvježbati osviještenost sebe same i svega što te okružuje. Također sam objasnila kako da kroz uvođenje malih rituala u svoju svakodnevnicu počinješ osjećati sve više zahvalnosti za sebe i sve oko sebe. Ta zahvalnost doprinijet će tome da se bolje osjećaš, donijet će ljepše raspoloženje, tjelesnu lakoću i bistrije misli.

Pa plačeš, pa se ponovno dižeš, pa odustaješ, pa ponovno vjeruješ…


Tijek rijeke u nama

Kad smo već kod misli, dotičemo se sante leda kojoj vidimo samo vrh. Svi znamo kako santa leda koju vidimo kako pluta nije samo onaj dio koji se vidi iznad vode. Ispod površine skriva se puno puno veći komad tog leda. Sudarimo li se s njim, ishod može biti katastrofalan, da ne kažem smrtonosan.

Vrlo je slična situacija i s našim mislima. Jedan dio vidimo i  osjećamo, ali onaj najveći dio  sakriven je u našem nesvjesnom. Kad tome “nesvjesnom” što plovi našim tijelom i umom dodamo i nekontroliranje misli koje puštamo da teku same od sebe, to izgleda poput rijeke koja ima svoj tijek. I za koji sa sigurnošću možemo reći kako nikada neće presušiti. U tom su tijeku dijelovi koji mirno teku i plove grleći svoje obale mirnim valovima, bez naglih zapljuskivanja. Isto tako, tu su i brzaci, nemirni dijelovi koji nenadano iskrsnu, zapjene nas u svojoj brzini, stvaraju maglu kroz koju se ništa ne vidi, okreću nas naglavce… I dok u toj strci lovljenja daha pokušavamo preuzeti kontrolu nad svojim kretanjem, već smo na vodopadu kojim se strmoglavljujemo u nepoznato! Poznata situacija? Ako  vama nije, zahvalite duplo, jer meni je itekako poznata!


Život ide, a ja s njim

Nekada, dok još nisam toliko preispitivala sebe i svrhu svog postojanja, dok sam živjela po principu: život ide, a ja s njim, dok sam funkcionirala poput robota po ugrađenom principu iz djetinjstva kojeg su u nekoj 3.2.1 verziji softvera u mene uploadali moji roditelji, škola, obitelj i  bliža okolina misleći kako je to najbolja verzija koju su mogli dobiti na tržištu, ponašala sam se kao muha bez glave. Bezglavo jurcajući svijetom, živeći najbolje što sam znala, ali bez stvarnog cilja i svrhe. Sve što se događalo u mom životu bilo je stihijski i samo od sebe, kao s nekim planom. A kad ne bi išlo po planu, gurala sam kako sam znala, kako je nalagala logika ili i dalje najbolji 3.2.1. softver koji u međuvremenu i nije bio nešto nadograđivan. Zato su planovi propadali ili bili odokativno bili zamijenjeni novima, pa kako bude… Stvari su se rolale, pa što bi ih onda mijenjali, zar ne?

E, pa tim tempom i načinom života nije moglo dugo. Život je živio mene, a ne ja njega!


Hardver i softver

Takav ludi tempo, posao na full preko svih satnica, mala djeca, faks, par poslova sa strane da zakrpaš rupe u budžetu, ljubavi ima, pa nema… Pa plačeš, pa se ponovo dižeš, pa odustaješ, pa ponovno vjeruješ… Pa se prijatelji izmjenjuju, rijetki ostaju (hvala im!), pa misliš već ćeš nekako… A nema punjenja baterija, samo pražnjenje…. Hardver još nekako klapa,  ali s takvim  softverom ne ide se nigdje, ni dovoljno brzo, a kamoli dovoljno daleko. Nesvjesna problematike, pushas taj hardver na najjače, da radi brže, bolje, naprednije, a nema s čim. I ruši se čitava stvar. Rikavaju i hardver i softver (i hvala Bogu za softver – nikada mi se nije sviđala ta verzija)!

Burn out jedan, pa drugi, pa brdo sitnih zdravstvenih upozorenja, ali  još pamet nije prosvirala, već se samo malo pomaknula, milimetar  pa nazad na stari softver (sva sreća što se više nije dao pokrenuti u cjelosti). Pravo malo osvještavanje donio je tek pred-karcinom koji je zakucao svijest na najjače!

Čekala sam i dočekala! Sve sam radila da se dovedem do tog stanja OSTATI ili ODUSTATI. I od sebe i od života!

Tek kad najveća nevolja zakuca na vrata, tada krene prava želja za životom, za onime što život jest, ne za onim što smo mislili da jest!

Tek tada kreće kontrola misli, riječi, osjećaja – savršenog niza koji kreira naše novo danas, koje će doći sutra!

Tek je tada barem meni, krenuo najdublji i najiskreniji poriv da ispitam tko sam zaista, kamo idem, gdje sam bila i zašto, s kim želim ići dalje i kako, na koji način, kojom cestom, gdje je taj moj cilj i koju svrhu na tom putu treba ispuniti?

Sva ta pitanja pokrenula su bujicu misli, koju tako želim da pokreneš u sebi, samoj sebi, kao da više nitko na ovom svijetu ne postoji.


Budi svoje misli

Budi jednom samo TI, budi svoje misli!

I sjeti se da sve ovo što si bila dosad, dok nisi preispitivala svoju svrhu, nisi bila ništa drugo doli vrh sante leda koja svoju pravu veličinu skriva ispod površine!

Budi rijeka misli, ali kontroliraj ti njih, a ne one tebe. Softver nadograđuj redovno, čak svakodnevno ako treba. Cijena softvera nikada ne smije biti upitna!

Ako za nešto trebaš imati dovoljno: vremena, novaca, energije ili bilo čega drugog,  onda je to za tebe. Jer, ti si svoja najvrjednija investicija!

Investiraj u sebe, u promjenu i kontrolu svojih misli, koje stvaraju tvoj život, koje žive tvoju svrhu!

Pa, po to smo i došli ovamo…

Danijela Lončarić

Danijela je zaljubljenica u život, u ljude, u sve lijepo i dobro, u stalnom nastojanju da se razvija i raste, a da pritom osnažuje sebe i sve oko sebe! Kao ona koja stalno stremi boljem i uspješnijem, kroz svoje izražavanje daje dio sebe svima onima koji poštuju iskrene i čiste životne vrijednosti! Posao, majčinstvo, prijateljstvo, životni ciljevi i prepreke na tom putu samo su djelić onoga što motivirajuće prenosi iz vlastite introspekcije.