Ne znam kako na vas djeluje sunce, pogotovo kad se krene pojavljivati nakon dugih, teških i hladnih zimskih dana. Ja čim osjetim probijanje toplih zraka kroz oblake i produžavanje svakog novog dana, počinjem se poput malog djeteta veseliti sve više i više, sama od sebe, sama sa sobom i bez nekog posebnog razloga jer se zapravo meni osobno ništa ne događa osim promjene godišnjih doba. Nemojte sad misliti kako sam poludepresivna ili mračna za vrijeme zime, jer to sigurno nisam, reći će vam svatko tko me poznaje da takvo stanje nikako ne ide uz moju prirodu, ali svakodnevna radost koja krene, poput svježe stavljenih baterija u daljinski upravljač, koji sad aktivira programe samo da pipneš tipku vrškom nokta, a do neki dan je jedva pokazivao znakove života, očigledno je je vidljiva, da ne kažem opipljiva.
Kako stare ljušture padaju tako i mi počinjemo sjajiti, baš poput sunca koje nas obasjava.
To sunce i otvoreno nebo koje pruža daleki pogled bez magle, bez zastora koji bi stvarao privid skučenog svijeta, najednom otvara sva vrata da kroz njih otpušeš sve što se nagomilalo kroz posljednje vrijeme. Sve suhoparne priče iza čuvanih zidova koji te štite od pogleda onih koji pokazuju prstom, puste emocije koje su bile čuvane u toplini ispod pokrivača kako ne bi odlepršale na neko skrivenije mjesto gdje ih ne možeš kasnije naći, neizrečene riječi koje i bolje da su ostale iza šutke stisnutih usana, mudrije i bolje za sve.
Znam, otpuhivati nije uvijek lako, ali tu je vjetar za to…
Priča o vjetru i suncu
Znaš li tu priču, o vjetru i suncu i borbi za prevlast, tko je od njih jači? Ispričati ću ti je i odmah ćeš znati zašto mi sunce toliko znači.
Svađali su se dugo sunce i vjetar jer su željeli vidjeti tko je od njih jači. Vjetar je predložio da svoju veličinu i utjecaj pokaže na starcu kojeg je ugledao da ide po cesti. Rekao je suncu: “Ja ću zapuhati toliko snažno da ću strgnuti kaput s leđa ovog starca! Time ću ti pokazati da sam jači od tebe!”
Sunce se sakrilo i vjetar je krenuo puhati svom silinom, gurajući i nabacujući se sa starim čovjekom. Puhao je tako snažno da se pretvorio u tornado koji je nosio sve pred sobom. Međutim, starac se ščućurio i stisnuo svoj kaput uza se najjače što je mogao.
Nakon nekog vremena vjetar se umorio i odustao. U tom trenu, sunce je provirilo svoj pogled iza oblaka i počelo sjati. Sjalo je jako, pa jače i jače, a skvrčeni starac digao se s poda i nastavio svoj put. U jednom trenutku, starac je pogledao u nebo, vidio sunce kako sjaji, počeškao se po glavi, nasmijao se, i odlučio skinuti svoj kaput! Toplina sunca ipak je bila prejaka da nosi toliko odjeće koja ga je štitila od nesnosnog vjetra. Vjetar je pogledao u sunce zapanjeno, a ono mu je reklo: “Vidiš, samo malo topline, i možeš dobiti što hoćeš!”
Kakvu snagu ima to naše sunce!
Možda sada bolje uviđate što za mene znači sunce i zašto ga uvijek s tolikim nestrpljenjem očekujem i volim! Volim što uvijek kad dolazi sa sobom donosi energiju novog, svježeg, snažnog i boljeg, nova otkrića, novi svijet.
I onda odjednom, baš poput prirode koja dosad pusta odjednom cvjeta, počinjemo cvjetati i mi, na neki neobjašnjiv način. Dišemo drugačije, smijemo se češće i glasnije, izlazimo vani i, poput starca koji je skinuo svoj kaput, odbacujemo ljušture nekih navika, ponašanja, neslaganja, ljutnje, srdžbe, bijesa, teških izgovorenih rečenica. Kako stare ljušture padaju tako i mi počinjemo sjajiti, baš poput sunca koje nas obasjava.
Odustati ili posustati, pitanje je sad (1. dio)
Odustati ili posustati, pitanje je sad (2. dio)
