Kako i kada točno postajemo bolji ljudi?

Iako za sebe mislimo da smo (uglavnom) dobri, željeli bismo i u svojim i očima drugih, biti još bolji. Bolja osoba, bolji prijatelj, bolji suradnik, bolji susjed…u svemu za stepenicu iznad one na kojoj smo sada. No, kako se točno penjati tim stepenicama, kako uvijek ispravno postupiti i kako donijeti baš onu dobru, najbolju odluku? Ponekad, u trenucima kad nas duboko potrese prerana smrt osobe koju svi, prije svega, opisuju kao čestitu i moralnu, zapitamo se radimo li i mi sve onako kako bismo trebali i kako se od nas očekuje? Možemo li i mi reći da smo ponosni na sebe? Koliko puta razočaramo, a da toga nismo niti svjesni. Okrznemo nekoga niti ne znajući, nesvjesni da se od nas možda očekivalo nešto drugo. Da smo mogli i drugačije, bolje.

Nekako, da bismo bili dobri drugima, prvo moramo biti dobri sebi. Moramo se voljeti i poštivati. A i to ponekad zapinje. Jer, kako god djelujemo na van, jedino smo mi sami ti koji znamo baš sve svoje tajne. Što ponekad i nije baš lagano breme.

I zato nam se svaki dan čini kao nova prilika. Prilika za popravni, za napredak, prilika za onu jednu stepenicu više. I koliko god sve oko nas bilo usporeno i defanzivno, na granici zarazne depresije, ipak je moguće pronaći motivaciju za taj prvi korak koji nam otvara široku paletu mogućnosti, aktivnosti i načina kako sebe učiniti boljim. Čvrsta odluka i iskrena želja, dovoljno je.

U kojem trenutku spoznajemo da smo u tome uspjeli, da smo ipak postigli to „mi, samo bolji“.

Trenutak istine

U kojem točno trenutku možemo reći kako smo nadmašili sami sebe? U onom, kada po prvi put, suprotno našem dosadašnjem obrascu, izađemo iz svoje komforne zone i učinimo nešto drugačije, poštenije. Kada zanemarimo to svoje veliko JA i stavimo postupak ispred nas samih, nedodirljivih u svojoj (ne)savršenosti.

Aboridžini, suprotno našim običajima, ne slave svoje rođendane. Slave trenutak kada oni sami smatraju da su postali bolji ljudi; kada učine nešto dobro za zajednicu, kada nauče neku novu vještinu ili usvoje neko novo znanje. To je za njih dan za slavlje. Objavljuju svojoj plemenskoj obitelji da su napredovali i postali bolji, da su ponosni na sebi. I zajedno slave. Eto, tako oni obilježavaju svoja životna postignuća. I čudno im je zašto ostatak svijeta slavi rođendane, jer, kako kažu, nitko se za svoj rođendan nije morao potruditi, on je došao sam od sebe.

Kako znamo?

I, gdje smo tu mi? Kako znamo da smo postali bolje osobe? Onaj osjećaj ponosa kada učinimo dobro i ispravno, spontano, bez predumišljaja, koristi i očekivanja. Kada riješimo nešto što nas se i ne tiče, ali vidimo da netko pred tim stoji nemoćan… Da, to je taj osjećaj. Puno srce. Energija se promijeni, lice razlije osmijehom koji ne možemo sakriti…a tijelo lebdi negdje između mjesta gdje se nalazimo i beskraja Univerzuma koji smo upravo dotaknuli. Iako je ponekad dovoljno nešto potpuno prozaično da nam ispuni srce, često i to zaboravljamo. Uvučeni smo u svoje kućice u kojima kao programirani svakodnevno funkcioniramo, a u glavi su nam ladice u koje smo uredno pohranili sve što 1. volimo, 2. moramo, 3. želimo, 4. osjećamo…i vrtimo to u krug. Najčešće bez onih usputnih osmjeha, bilo kome, samo da razbijemo čvrstu masku koju smo navukli igrajući se nekog ozbiljnog života.

A ozbiljno je samo kada dođe nešto što ne želimo, čemu se ne nadamo i što ni u snu ne prizivamo. To je ozbiljno. Sve ovo ostalo od čega smo satkali svoje živote, sve bolesti koje su daleko od nas i ne dotiču nas, sve ljubavi kojima smo okruženi…sve je to razlog da nam bude dobro. I savršen temelj da postanemo bolji.

Opustite se…ako to zaboravite, napišite podsjetnik. I pokušajte ponovno. Budite svjesni svega oko sebe, nismo programirani da bi bili roboti, previše toga kuha u nama. Pustite emocije i poštujte ih, nisu došle bez razloga. One loše riješite, donesite odluku da nisu vaše i da vam ne trebaju, a dobre zadržite. Jer od njih smo sastavljeni!

Iskoristite svaku priliku u kojoj možete učiniti ono najbolje za sebe. I sjetite se kako to rade Aboridžini, domorodačko pleme daleke Australije, koje svoj kontinent naseljava najmanje 30.000 godina i uspješno se odupire novotarijama novog doba.

Pusa, B.

Branka Panić

"Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda." / M.M.A.

WordPress Ads