Dobila sam Jutarnju zvijezdu na poklon, pa sam se tom knjigom i Karlom genijalcem pokušala natjerati da se opet uspavljujem čitanjem, kao nekad, a ne mobitelom. Ali, kad god uzmem neku knjigu u ruke svaki redak čitam po dva puta, svaku stranicu po tri, pa opet krenem ispočetka, koji put diveći se stilu pisanja, koji put jer potpuno nesvjesno preletim preko slova pa često niti ne znam što sam pročitala.
Toliko se sva iznerviram da mi nema sna na oči, a tema je da me čitanje uspava, jel, daleko bilo… Ja sva mokra nakon par stranica ustajem, jedem, pijem, standardno brinem, pa se vratim u krevet i pokušam ponovno, ovaj put odlučnija no ikad. Čak sam uzela i naočale od zakonitog.
Sjetim se svoje pratete Zite koja nije imala svoje naočale, nego je uvijek posuđivala od svoga Nike. Uvijek su joj bile smiješno prevelike ako govorimo o estetici, a ako govorimo o dioptriji, oči bi joj bile pet brojeva veće kad bi me pogledala kroz njih. Bože, što je bila slatka, mala, slatka teta Zita. Već je jako dugo nema, kao ni njenog Nike. Nikad nisu imali djece (to uopće nije važno, znam, ali kad pišem volim da ima za svakog po nešto). Imali su onaj brod, onu prepoznatljivu crnozlatnu lađu koja je stajala na komodi. Masivnoj, finoj, od punog drva, a ne ove današnje iz robnih lanaca. Sve je to isto, jednokratni materijali za jednokratnu upotrebu. Puno previše novca za premalu kvalitetu.
Zašto nam trebaju samo petice kako bismo bili sretni i je li to garancija sretnog i ispunjenog života?
Ukrasne jastučnice
Gdje god dođem one napadaju. Isti proizvodi, npr. ukrasne jastučnice koje i sama imam, one plavozelenosive, objektivno super nam idu uz kauč, vidim ih i po našim serijama, vidim puno toga Ikejinog i to me zabavlja. Kao ona igra pronadi dvanaest razlika, tako ja u tren pronađem dvanaest stvari u jednom kadru – Hensvik, Hemnes, Trofast, Kalax… Mozak kipi, misli lete svaka na svoju stranu, a ja, umorna, pokušavajući uhvatiti koju, razmišljam da li da predam ovu bitku? Razmišljam o tome koje sam bitke sve predala, zašto sam ih, zapravo, predala pa se sjetim da nisam predala zahtjev za povrat čizmica na Zalandu.
Dragi Karl, do mene je, nije do tebe.
Usput, knjiga je fantastična.
Nacionalni ispiti
Pričam jutros curama o njoj, sva pod dojmom, ali vidim u svom su filmu iako me slušaju, ali mislilma su u školi. U tjednu smo nacionalnih ispita.
Zvuči strašno. I jest. Najmanje je strašno pisati test i suočiti se s postotkom uspješnosti ili neuspješnosti. Ono što jest strašno je pritisak koji se djeci stavlja na leđa. Opet i again. Nakon dvije i pol godine školovanja koje je često bilo i online, prepuno samoizolacija, izostanaka, učenja kod kuće nakon potresa, štrajka.
Svega se nakupilo u te dvije-tri godinice, složit ćete se. I sada svu odgovornost prebaciti na njih, zastrašivati ih kako će im to utjecati na prosjek i zaključne ocjene (makar po medijima ističu kako je to samo uvid u prosječnu procjenu njihovog znanja, nikako ništa presudno ), samim time i na budućnost, čini mi se nepošteno.
Učenje
Učenje je zajednički proces u kojem sudjeluju učitelji i djeca (a zadnjih godina i roditelji). Učitelji koji motiviraju djecu, koji predaju gradivo, koji ga tumače pa ocjenjuju, i djeca koja uče, slušaju, pišu zadaće, pišu provjere, pamte i zaboravljaju, jer to je prirodno. Barem bi tako trebalo biti.
Neka sinergija truda, zalaganja, učenja, povjerenja s obje strane, to je za mene škola, a nikako ne zastrašivanje, kompeticija, prebacivanje odgovornosti.
Djeci je zadnjih godina oduzeta bezbrižnost, izleti, maturalci, posjeti kazalištima, igra po školskim hodnicma i često mi se čini da je to potpuno zaboravljeno. Tako je bilo svugdje u svijetu, taj strašni virus zaustavio je čitav svijet i samim time i djetinjstvo. Samo malo više razumijevanja za klince, samo malo bolji tajming nacionalnih ispita i samo puno manje stresa svima i sigurna sam da bi proces učenja tada imao svoj puni smisao. Jer, ruku na srce, niti su svi učitelji sjajni, niti su sva djeca superodlikaši. Previše je toga na krivim i klimavim nogama da bismo sve ispravljali preko klinaca, baš sada, nakon ovih i ovakvih godina iza nas.
Utrka na kratke staze
Razmišljala sam o svemu tome na putu prema kazalištu, odlučna da ću o tome napisati par redaka koje želim podijeliti s vama. Jer, čini mi se da taj imperativ izvrsnosti (osobno sam alergična na taj izraz) kojeg usađujemo djeci, nije zdrav. Zašto moraju svi biti uspješni i izvrsni? Zašto je loše biti prosječan i sretan? Zašto nam trebaju samo petice kako bismo bili sretni i je li to garancija sretnog i ispunjenog života?
Zašto je sve postalo utrka na kratke staze? Previše pitanja za nedjelju prijepodne, a odgovori se kriju negdje u nama. Jer, koliko god se trudili protiv takvog nametnutog sustava, on će nas uvijek pobijediti, osim ako svoj put i ispunjenje ne pronađemo u sebi – onom osjećaju kada smo sami sa sobom i kada nam je ok.
Taj OK osjećaj, za mene je to jedini uspjeh koji se računa.
Za kraj, mojih par skromnih redaka, na tu temu.
Moja kužina
(za rimu je kriva južina)
Reducirana kiselost života
nije li to najdublji smisao i lipota?
Na posteljici od sjećanja i ne znam čega,
najviše života i pomalo svega.
Valjušak čežnje,
zrno dobrote,
ugrušak straha,
prstohvat strahote.
Javor, agava, rižin slad
breza, kokos, sve je jača glad.
Regica, endivija, kristal salata
nemaš izbora, vrime je rata.
Lešana radost ka prisušena starost,
u materinoj tećici sva je radost.
Nevidljive nam oko glave omče,
za pošten toć tribaš dobre konče.
Greetings from BLa BLa Land,
Daria
